Accueil > Other langages / Otros idiomas / Altri idiomi / Andere Sprachen... > Srpskohrvatski > Reprodukcija svakodnevnog života

Reprodukcija svakodnevnog života

Fredy Perlman (1969)

samedi 30 juillet 2011

Toutes les versions de cet article : [English] [français] [македонски јазик] [Nederlands] [Português] [русский] [srpskohrvastski]

Uvod

Svakodnevna praktiÄ na aktivnost pripadnika plemena reprodukuje i nastavlja pleme. Ta reprodukcija nije samo fiziÄ ka, već i druÅ¡tvena. Svojom svakodnevnom aktivnošću pripadnici plemena ne reprodukuju samo jednu grupu ljudskih bića; oni reprodukuju i samo pleme, poseban druÅ¡tveni oblik u kojem ta grupa ljudi na poseban naÄ in obavlja svoje aktivnosti. Te aktivnosti nisu posledica „prirodnih“ karakteristika ljudi koji ih obavljaju, na isti naÄ in na koji je med posledica „prirode“ pÄ ele. Svakodnevni život pripadnika plemena je poseban druÅ¡tveni odgovor na konkretne materijalne i istorijske uslove.

Svakodnevna aktivnost robova reprodukuje robovlasniÅ¡tvo. Svojom svakodnevnom aktivnošću robovi ne reprodukuju sebe i svoje gospodare samo fiziÄ ki; oni reprodukuju i sredstva kojima ih njihovi gospodari drže u ropstvu, kao i svoju naviku potÄ injavanja autoritetu gospodara. Ljudima koji žive u robovlasniÄ kom druÅ¡tvu odnos gospodar-rob izgleda kao prirodan i nepromenljiv odnos. Ali, ljudi se ne raÄ‘aju kao gospodari i robovi. RobovlasniÅ¡tvo je poseban druÅ¡tveni oblik, kojem se ljudi potÄ injavaju samo u vrlo specifiÄ nim materijalnim i istorijskim okolnostima.

Svakodnevna praktiÄ na aktivnost najamnih radnika reprodukuje najamni rad i kapital. Svojom svakodnevnom aktivnošću „moderni ljudi“, isto kao i pripadnici nekog plemena ili robovi, reprodukuju stanovniÅ¡tvo, druÅ¡tvene odnose i ideje svog druÅ¡tva; oni neprestano reprodukuju druÅ¡tveni oblik svog svakodnevnog života. Isto kao i pleme ili robovlasniÄ ki sistem, kapitalistiÄ ki sistem nije ni prirodni, niti krajnji oblik ljudskog druÅ¡tva; kao i prethodne druÅ¡tvene formacije, kapitalizam je samo poseban odgovor na konkretne materijalne i istorijske okolnosti.

Za razliku od ranijih oblika druÅ¡tvene aktivnosti, svakodnevni život u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu sistematski menja materijalne uslove na koje je kapitalizam prvobitno predstavljao odgovor. Neka materijalna ograniÄ enja ljudske aktivnosti postepeno su doÅ¡la pod njihovu kontrolu. Na visokom stupnju industrijalizacije praktiÄ na aktivnost poÄ inje da stvara sopstvene materijalne uslove, ali i sopstvene druÅ¡tvene oblike. Tako predmet analize postaje ne samo naÄ in na koji praktiÄ na aktivnost u kapitalizmu reprodukuje kapitalizam, već i naÄ in na koji sama ta aktivnost eliminiÅ¡e uslove na koje je kapitalizam prvobitno predstavljao odgovor.

Svakodnevni život u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu

DruÅ¡tveni oblik u kojem ljudi u kapitalizmu obavljaju svoje redovne aktivnosti predstavlja odgovor na konkretne materijalne i istorijske okolnosti. Te okolnosti mogu da objasne nastanak kapitalizma kao druÅ¡tvenog oblika, ali ne i zaÅ¡to se taj oblik druÅ¡tvenog života nastavlja i nakon nestanka prvobitnih uslova. Koncept „kulturne inercije“ takoÄ‘e ne može da objasni kontinuitet jednog druÅ¡tvenog oblika i nakon nestanka uslova na koje je on predstavljao odgovor. Taj koncept samo konstatuje kontinuitet. Kada koncept „kulturne inercije“ krene da paradira u obliku „druÅ¡tvene sile“, kao faktora koji odreÄ‘uje ljudsku aktivnost, to predstavlja samo pokuÅ¡aj da se posledice ljudske aktivnosti opiÅ¡u kao spoljaÅ¡nja sila nad kojom ljudi nemaju nikakvu kontrolu. Isto važi i za mnoge druge koncepte. Mnogi pojmovi koje je koristio Marks uzdignuti su na nivo spoljnih ili Ä ak „prirodnih“ sila koje odreÄ‘uju ljudsku aktivnost. Tako koncepti kao Å¡to su „klasna borba“, „proizvodni odnosi“, a posebno „dijalektika“, imaju u teorijama nekih marksista istu ulogu kao i „prvobitni greh“, „proviÄ‘enje“ i „ruka sudbine“ u teorijama srednjovekovnih mistifikatora.

Obavljajući svoje svakodnevne aktivnosti, ljudi u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu uporedo sprovode dva procesa: oni reprodukuju oblik svojih aktivnosti u isto vreme eliminiÅ¡ući uslove na koje je taj oblik nekada predstavljao odgovor. Ali, oni nisu svesni tog dvostrukog procesa; njihova vlastita aktivnost nije im oÄ igledna. Oni žive u iluziji da je njihova svakodnevna aktivnost odgovor na prirodne uslove izvan njihove kontrole, ne uviÄ‘ajući da oni sami stvaraju te uslove. Zadatak kapitalistiÄ ke ideologije je da stalno ispreda veo koji spreÄ ava ljude da vide da njihova vlastita aktivnost reprodukuje oblik njihovog svakodnevnog života. Zadatak kritiÄ ke teorije je da ukloni taj veo koji zastire pravu prirodu te aktivnosti, da je uÄ ini oÄ iglednom, da uÄ ini vidljivim naÄ in na koji ljudi svojom svakodnevnom aktivnošću reprodukuju kapitalizam.

Svakodnevni život u kapitalizmu sastoji se od niza povezanih aktivnosti koje reprodukuju i proÅ¡iruju kapitalistiÄ ki oblik druÅ¡tvene aktivnosti. Prodaja radnog vremena za cenu (nadnicu), ugraÄ‘ivanje radnog vremena u robu (prodajna dobra, materijalna i nematerijalna), potroÅ¡nja materijalnih i nematerijalnih roba (kao Å¡to su roba Å¡iroke potroÅ¡nje i razliÄ ti spektakli) – sve te svakodnevne aktivnosti sigurno nisu izraz „ljudske prirode“, niti su ljudima nametnute silama koje se nalaze van njihove kontrole.

Ako je Ä ovek „po svojoj prirodi“ u isto vreme i neinventivni pripadnik nekog plemena i inventivni preduzetnik, ponizni rob i ponosni zanatlija, nezavisni lovac i zavisni najamni radnik, onda je „ljudska priroda“ ili prazan koncept ili ta „priroda“ ipak zavisi od materijalnih i istorijskih uslova i predstavlja odgovor na njih.

Otuđenje žive aktivnosti

Kreativna aktivnost u kapitalizmu poprima oblik robne proizvodnje, taÄ nije proizvodnje tržiÅ¡nih dobara, pa je tako krajnji oblik te aktivnosti roba. TržiÅ¡na ili prodajna vrednost postaje opÅ¡ta karakteristika celokupne praktiÄ ne aktivnosti i svih proizvoda te aktivnosti. Proizvodi ljudske aktivnosti neophodni za opstanak imaju oblik prodajnih dobara: mogu se dobiti samo u zamenu za novac. A novac se može dobiti samo u zamenu za robu. Ako veliki broj ljudi prihvati legitimnost ovog aranžmana, ako pristanu na to da je roba preduslov za sticanje novca, a novac preduslov opstanka, oni tako zatvaraju sebe u zaÄ aran krug. PoÅ¡to nemaju robu, jedini naÄ in na koji mogu da izaÄ‘u iz tog kruga je da sebe ili deo sebe tretiraju kao robu. To je, zapravo, posebno „reÅ¡enje“ kojem ljudi pribegavaju u odnosu na konkretne materijalne i istorijske okolnosti. Oni za novac ne razmenjuju svoja tela ili delove tela. Oni za novac prodaju kreativni sadržaj svojih života, svoju praktiÄ nu, svakodnevnu aktivnost.

Ä im ljudi prihvate novac kao zamenu za život, prodaja žive aktivnosti postaje uslov njihovog fiziÄ kog i druÅ¡tvenog opstanka. Život je zamenjen za preživljavanje. Kreacija i proizvodnja postaju prodate aktivnosti. ÄŒovekova aktivnost je „produktivna“, druÅ¡tveno korisna, samo u obliku prodate aktivnosti. A sam Ä ovek je produktivan Ä lan druÅ¡tva samo ako su njegove svakodnevne aktivnosti prodate aktivnosti. ÄŒim ljudi prihvate uslove ovakvog oblika razmene, njihova svakodnevna aktivnost poprima oblik opÅ¡te prostitucije.

Prodata kreativna moć, ili prodata svakodnevna aktivnost, iskazuje se u obliku rada. Rad je istorijski uslovljeni oblik ljudske aktivnosti. Rad je apstraktna aktivnost, koja ima samo jedan kvalitet – tržiÅ¡ni, jer može biti prodat za odreÄ‘enu koliÄ inu novca. Rad je indiferentna aktivnost: ravnoduÅ¡an prema konkretnom radnom zadatku, kao i u odnosu na konkretan cilj zbog kojeg se obavlja. Kopanje, Å¡tampanje ili duborez su diferentne, zainteresovane aktivnosti, ali u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu sve tri su samo rad. Rad je prosto „zaraÄ‘ivanje“. Živa aktivnost koja poprima oblik rada je samo sredstvo za sticanje novca. Život postaje sredstvo preživljavanja. Ovaj ironiÄ ni obrt nije dramatiÄ ni vrhunac neke novele; to je životna Ä injenica kapitalistiÄ ke svakodnevice. Preživljavanje, to jest, puko samoodržanje i reprodukcija, nisu sredstvo u službi praktiÄ ne, kreativne aktivnosti, već je upravo obrnuto. Kreativna aktivnost u obliku rada, tj. prodate aktivnosti, jeste bolna nužnost koju diktira preživljavanje; rad je sredstvo samoodržanja i reprodukcije.

Prodaja žive aktivnosti dovodi do joÅ¡ jednog obrta. Rad jedne osobe prodajom postaje vlasniÅ¡tvo druge osobe; on biva prisvojen i stavljen pod kontrolu druge osobe. Drugim reÄ ima, aktivnost jedne osobe postaje aktivnost druge osobe, vlasnika; ona se otuÄ‘uje od osobe koja je obavlja. Tako život jedne osobe, sva njena dostignuća, sve Å¡to njen život Ä ini posebnim unutar života Ä oveÄ anstva, ne samo da bivaju svedeni na rad, surovi uslov opstanka, nego se sasvim otuÄ‘uju u aktivnost koju obavlja kupac tog rada. U kapitalizmu, arhitekte, inženjeri, radnici, nisu graditelji; graditelj je Ä ovek koji kupuje njihov rad. Njihovi projekti, proraÄ uni i pokreti njima su strani. Njihova živa aktivnost, sva njihova dostugnuća, pripadaju njihovom kupcu.

Akademski sociolozi, koji prodaju rada uzimaju zdravo za gotovo, govore o ovom otuÄ‘enju rada u terminima osećanja: radniku njegova vlastita aktivnost „izgleda“ strana; njemu se â€žÄ ini“ da je ona pod kontrolom nekog drugog. Ipak, svaki radnik može da objasni svakom akademskom sociologu da to otuÄ‘enje nije ni osećanje, niti samo ideja u njegovoj glavi, već gola Ä injenica njegovog svakodnevnog života. Prodata aktivnost je stvarno otuÄ‘ena od radnika; njegov rad je stvarno pod kontrolom njegovog kupca. U zamenu za svoju prodatu aktivnost radnik dobija novac, opÅ¡te prihvaćeno sredstvo opstanka u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu. Sa tim novcem on može da kupuje robu, stvari, ali ne i da povrati svoju aktivnost. To ukazuje na svojevrstan „jaz“ u konceptu novca kao „univerzalnog ekvivalenta“. ÄŒovek može da proda robu za novac i da tim novcem kupi tu istu robu. On može da proda svoju živu aktivnost za novac, ali ne i da tu aktivnost ponovo kupi.

Stvari koje radnik kupuje za svoju nadnicu su pre svega potroÅ¡na dobra koja mu omogućavaju da preživi, da reprodukuje svoju radnu snagu i tako nastavi da je prodaje. To je, zatim, spektakl: predmeti pasivnog divljenja. Njegova potroÅ¡nja i njegovo divljenje su pasivni. On ne uÄ estvuje u tom svetu kao aktivni Ä inilac koji ga menja, već kao bespomoćni, impotentni posmatraÄ . To stanje nemoćnog divljenja on može da naziva „srećom“; poÅ¡to je rad muÄ an, on može da žudi za „srećom“, taÄ nije, da bude neaktivan, tokom Ä itavog života (stanje sliÄ no mrtvoroÄ‘enju). Robe i spektakl ga proždiru; svoju živu energiju on koristi za pasivno divljenje; on biva potroÅ¡en stvarima. U tom smislu, Å¡to viÅ¡e ima, manje jeste.

(Pojedinac može da prevaziÄ‘e ovo stanje smrti-za-života kroz marginalne kreativne aktivnosti; ali to ne važi i za ljude u celini, osim ako ne ukinu kapitalistiÄ ki oblik praktiÄ ne aktivnosti, ako ne ukinu najamni rad i tako razotuÄ‘e kreativnu aktivnost.)

Fetišizam robe

OtuÄ‘ujući svoju akvitnost i ugraÄ‘ujući je u robu, materijalni oblik ljudskog rada, ljudi reprodukuju sami sebe i stvaraju kapital. Sa stanoviÅ¡ta kapitalistiÄ ke ideologije, a posebno akademskih ekonomista, ova tvrdnja je netaÄ na: „nije samo rad taj koji proizvodi robu“; ona je proizvod primarnih „faktora proizvodnje“, Zemlje, Rada i Kapitala: kapitalistiÄ kog Svetog Trojstva, gde je najvažniji „faktor“ glavni junak naÅ¡eg komada, kapital. Svrha ovog veÅ¡taÄ kog Trojstva nije analiza, jer to nije ono za Å¡ta su eksperti plaćeni. Oni su plaćeni da zamaskiraju druÅ¡tveni oblik koji naÅ¡a praktiÄ na aktivnost poprima u kapitalizmu, da na svaki naÄ in prikriju Ä injenicu da sami prozivoÄ‘aÄ i neprestano reprodukuju sebe, svoje izrabljivaÄ e i sredstva kojima ih ovi izrabljuju. Ali, ova formula nije dovoljno ubedljiva. Jasno je da zemlja ne proizvodi robu niÅ¡ta viÅ¡e nego voda, vazduh ili sunce.

Dalje, kapital – koji je u isto vreme naziv za druÅ¡tveni odnos izmeÄ‘u proizvoÄ‘aÄ a i kapitaliste, zatim naziv za sredstva proizvodnje Ä iji je vlasnik kapitalista i konaÄ no naziv za novÄ ani ekvivalent tih sredstava i „nematerijalnih“ vrednosti – sam po sebi ne proizvodi niÅ¡ta osim fikcija pogodnih za pojavljivanje u Å¡tampanoj formi, Ä iji su autori naÅ¡i akademski ekonomisti. ÄŒak ni sredstva za proizvodnju koja Ä ine kapital jednog kapitaliste nisu primarni „faktor proizvodnje“, osim ukoliko Ä itav sistem ne svedemo na sluÄ aj jedne kapitalistiÄ ke firme; pogled na ekonomski sistem u celini otkriva nam da je kapital jednog kapitaliste materijalni oblik rada otuÄ‘enog u korist nekog drugog kapitaliste. Ali, iako ova formula nije ubedljiva, ona uspeva da zamaskira pravo pitanje: umesto da se pitamo zaÅ¡to aktivnost ljudi u kapitalizmu poprima oblik najamnog rada, potencijalni analitiÄ ari kapitalistiÄ kog svakodnevnog života postaju akademski, salonski marksisti koji se pitaju da li rad jeste ili nije jedini „faktor proizvodnje“.

Na ovaj naÄ in ekonomisti (ali i Ä itava kapitalistiÄ ka ideologija) tretiraju zemlju, novac i proizvode rada kao stvari koje imaju moć da same stvaraju vrednost, da rade za svoje vlasnike, da menjaju svet. To je ono Å¡to je Marks nazvao fetiÅ¡izmom koji oblikuje naÅ¡e svakodnevne koncepte, od kojih su naÅ¡i akademski ekonomisti napravili dogmu. Naime, za njih, ljudi su stvari („faktor proizvodnje“), a stvari žive (novac „radi“, kapital „proizvodi“). Ovi fetiÅ¡isti sve proizvode svoje aktivnosti pripisuju svom fetiÅ¡u. Na taj naÄ in ljudi se odriÄ u sopstvenog poseda: svoje moći da sami menjaju svoje okruženje, da sami odreÄ‘uju oblik i sadržaj svog svakodnevnog života. Umesto toga, koriste se samo onom moći koju im dodeljuje njihov fetiÅ¡: „moći“ da kupuju stvari. Na taj naÄ ni ljudi sami sebe kastriraju, pripisujući svu plodnost svom fetiÅ¡u.

Ali, fetiÅ¡ je mrtva stvar, a ne živo biće; on nema plodnost. FetiÅ¡ je samo stvar zbog koje se i pomoću koje se održavaju kapitalistiÄ ki odnosi. MistiÄ na snaga kapitala, njegova „moć“ da proizvodi, njegova plodnost, ne nalazi se u njemu samom, već u Ä injenici da ljudi otuÄ‘uju svoju kreativnu aktivnost, da prodaju svoj rad kapitalisti, da materijalizuju ili postvaruju svoj otuÄ‘eni rad u robama. Drugim reÄ ima, ljudi su kupljeni proizvodima sopstvene aktivnosti, a ipak svoje sopstvene aktivnosti vide kao aktivnost kapitala, a svoje vlastite proizvode kao proizvod kapitala. Pripisujući kapitalu kreativnu snagu, oni se odriÄ u svoje žive aktivnosti, svog svakodnevnog života u korist kapitala, Å¡to znaÄ i da se svakodnevno stavljaju na raspolaganje personifikaciji kapitala, kapitalisti.

Prodajući svoj rad, otuÄ‘ujući svoju aktivnost, ljudi svakodnevno reprodukuju personifikacije vladajućeg oblika praktiÄ ne aktivnosti: najamnog radnika i kapitalistu. Oni ne reprodukuju te konkretne pojedince samo fiziÄ ki, već i druÅ¡tveno; oni reprodukuju pojedince koji su prodavci radne snage i pojedince koji su vlasnici sredstava za proizvodnju. Oni reprodukuju konkretne individue, ali i njihove specifiÄ ne aktivnosti, prodaju i posedovanje. Svaki put kada ljudi izvode neku aktivnost koja nije pod njihovom kontrolom, svaki put kada plaćaju robu koju su proizveli novcem koga su dobili kao nadoknadu za svoju otuÄ‘enu aktivnost, svaki put kada se pasivno dive proizvodima svoje aktivnosti kao otuÄ‘enim objektima koji se mogu dobiti samo za novac, oni daju nov život kapitalu, poniÅ¡tavajući tako sebe i svoje živote.

Svrha tog procesa je reprodukcija odnosa izmeÄ‘u radnika i kapitaliste. Ali, to nije i namera pojedinaca koji u njemu uÄ estvuju. Njihove sopstvene aktivnosti nisu im oÄ igledne; njihov pogled fiksiran je za fetiÅ¡ koji stoji izmeÄ‘u njihove aktivnosti i njenog rezultata.

Konkretni pojedinci koji uÄ estvuju u ovom procesu fiksirani su za stvari, upravo one kroz koje se kapitalistiÄ ki odnos i uspostavlja. Radnik kao proizvoÄ‘aÄ nastoji da proda svoj svakodnevni rad za nadnicu, Å¡to znaÄ i da teži upravo onoj stvari kroz koju se njegov odnos sa kapitalistom uvek iznova uspostavlja, kroz koju on neprestano reprodukuje i sebe kao najamnog radnika i onog drugog, kao kapitalistu. Radnik kao potroÅ¡aÄ razmenjuje svoj novac za proizvode rada, upravo za one stvari koje kapitalista mora da proda da bi ostvario kapital.

Svakodnevna transformacija žive aktivnosti u kapital je samo posredovana stvarima; same stvari ne mogu da postignu niÅ¡ta. FetiÅ¡ista to ne zna; za njega su zemlja i rad, sredstva za proizvodnju i novac, preduzetnik i bankar, svi redom „faktori“ i â€žÄ inioci“. Kada lovac koji nosi amajliju obori jelena kamenom, on može da tu amajliju smatra „faktorom“ koji je oborio jelena i koji mu je Ä ak prizvao tog jelena kao objekat spreman da bude ulovljen. Kao odgovoran i dobro obrazovan fetiÅ¡ista, on će se svojoj amajliji posvetiti posebnu pažnju i divljenje. Da bi unapredio materijalne uslove svog života on će unaprediti naÄ in na koji nosi tu amajliju, umesto naÄ in na koji koristi kamen. On Ä ak može da poÅ¡alje svoju amajliju da „lovi“ za njega. Njegove sopstvene svakodnevne aktivnosti nisu mu jasne; kada ima dovoljno hrane, on to neće pripisati svojoj akciji bacanja kamena, već delovanju amajlije; kada gladuje, razlog tome neće biti to Å¡to ne ide u lov, već ćud njegove amajlije. [1]

FetiÅ¡izam robe i novca, mistifikacija sopstvenih svakodnevnih aktivnosti, religija svakodnevnog života koja živu, delotvornu moć pridaje nepokretnim stvarima, nije samo mentalni kapric zaÄ et u ljudskoj maÅ¡ti; njen uzrok leži u prirodi kapitalistiÄ kih druÅ¡tvenih odnosa. Ljudi zaista uspostavljaju odnose preko stvari; fetiÅ¡ je zaista cilj kojem su oni zajedniÄ ki posvećeni i kroz koji oni reprodukuju svoju aktivnost. Ali, nije fetiÅ¡ taj koji obavlja te aktivnosti. Nije kapital taj koji obraÄ‘uje sirovinu, niti ono Å¡to proizvodi stvari. Kada živa, ljudska delatnost ne bi obradila sirovinu, to bi ostala sirova, neobraÄ‘ena, nepokretna, mrtva stvar. Kada ljudi ne bi viÅ¡e prodavali svoju živu delatnost, sva impotencija kapitala bila bi odmah otkrivena; kapital bi prestao da postoji. Njegov poslednji trzaj bio bi samo podsećanje na oblik posredovanja koji je obeležavao uslove svakodnevne, opÅ¡te prostitucije u kapitalizmu.

Radnik otuÄ‘uje svoj život zato da bi preživeo. Kada ne bi prodavao svoju živu aktivnost, ne bi mogao da zaradi nadnicu i ne bi uspeo da preživi. Ipak, nije nadnica ta koja od otuÄ‘enja Ä ini uslov opstanka. Kada ljudi viÅ¡e ne bi prodavali svoje živote, kada bi umesto toga preuzeli kontrolu nad sopstvenom aktivnošću, opÅ¡ta prostitucija viÅ¡e ne bila uslov opstanka. Sama ta sklonost da prodaju svoj rad, a ne stvari zbog kojih je prodaju, Ä ini od otuÄ‘enja žive aktivnosti neophodan uslov opstanka.

živu aktivnost radnik prodaje, a kapitalista kupuje; i samo je ta živa aktivnost ono Å¡to daje život kapitalu, ono Å¡to ga Ä ini „produktivnim“. Kapitalista, „vlasnik“ sirovine i sredstava za proizvodnju, predstavlja prirodne stvari i proizvode tuÄ‘eg rada kao svoje „privatno vlasniÅ¡tvo“. Ali, nije nekakva mistiÄ na moć kapitala ono Å¡to stvara to „privatno vlasniÅ¡tvo“; njega stvara živa, ljudska aktivnost, a oblik te aktivnosti je ono Å¡to to vlasniÅ¡tvo Ä ini „privatnim“.

Transformacija živog rada u kapital

Transformacija živog rada u kapital odvija se svakodnevno, kroz stvari, ali ne i u samim stvarima. Stvari, proizvodi ljudske aktivnosti, izgledaju kao aktivni Ä inioci jer se sve postojeće aktivnosti i odnosi obavljaju i uspostavljaju zbog i kroz njih; zato Å¡to ljudima prava priroda njihove aktivnosti nije jasna; oni stalno brkaju posredujuću stvar sa uzrokom.

U kapitalistiÄ kom obliku proizvodnje radnik otelotvoruje ili materijalizuje svoju otuÄ‘enu, živu energiju u nepokretnoj stvari, koristeći sredstva koja su i sama otelotvorenje žive aktivnosti drugih ljudi. (Sofisticirani industrijski instrumenti otelovljuju intelektualnu i manuelnu aktivnost bezbrojnih generacija izumitelja, inovatora i proizvoÄ‘aÄ a sa svih strana sveta i iz najrazliÄ itijih tipova druÅ¡tava.) Ti instrumenti su nepokretni predmeti; oni su materijalno otelotvorenje žive aktivnosti, ali sami nisu živi. Jedini aktivni Ä inilac proizvodnog procesa je živi radnik. On koristi plodove rada drugih ljudi i udahnjuje im život, ali taj život je ipak samo njegov; on time ne može da vaskrsne one koji su svoj rad ugradili u njegovo sredstvo za rad. To sredstvo može da mu omogući da u odreÄ‘enom periodu proizvede viÅ¡e, pa u tom smislu može da se kaže da ono povećava njegovu produktivnost. Ali, samo živi rad, koji je jedini u stanju da proizvodi, može da bude i produktivan.

Na primer, kada radnik koristi elektriÄ ni strug, on koristi proizvod rada generacija fiziÄ ara, izumitelja, elektroinženjera, proizvoÄ‘aÄ a strugova. On je oÄ igledno produktivniji od zanatlije koji isti predmet obraÄ‘uje ruÄ no. Ali, to nikako ne znaÄ i da je „kapital“ kojim raspolaže industrijski radnik „produktivniji“ od „kapitala“ kojim raspolaže zanatlija. Da živa aktivnost generacija intelektualnih i manuelnih radnika nije već ugraÄ‘ena u elektriÄ ni strug, odnosno, da radnik mora sam da izmisli strug, elektriÄ nu energiju i elektriÄ ni strug, onda bi bili potrebni nebrojeni životi da bi se jedan predmet preobrazio u elektriÄ ni strug; sav postojeći kapital ne bi mogao da poveća njegovu produktivnost do nivoa produktivnosti zanatlije koji radi ruÄ no. Pojam „produktivnosti kapitala“, a posebno merni sistemi za odreÄ‘ivanje nivoa produktivnosti, samo su izumi ekonomske „nauke“, te kapitalistiÄ ke religije svakodnevnog života, koja energiju živih ljudi stalno prinosi na oltar svom centralnom fetiÅ¡u. Njihove srednjovekovne kolege bavili su se preciznim merenjima visine i Å¡irine anÄ‘ela koji nastanjuju Raj, nikada se ne pitajući Å¡ta su uopÅ¡te anÄ‘eli i Raj, uzimajući njihovo postojanje zdravo za gotovo.

Plod radnikove prodate aktivnosti je proizvod koji mu ne pripada. Taj proizvod je otelotvorenje njegovog rada, materijalizacija dela njegovog života, skladiÅ¡te njegove žive aktivnosti, ali koje nije njegovo; ono mu je strano, kao i njegov rad. Taj proizvod nije plod njegove odluke, a kada ga je proizveo ne može njime da raspolaže. Ako ga želi, mora da ga kupi. Ono Å¡to je napravio nije prosto neka korisna stvar; za tako neÅ¡to on ne bi morao da prodaje svoj rad kapitalisti u zamenu za nadnicu; trebalo bi samo da sakupi sav potreban materijal i pribor, i da onda oblikuje taj materijal voÄ‘en svojim ciljem i ograniÄ en svojim znanjem i veÅ¡tinom. (Jasno je da pojedinac ovim može da se bavi samo marginalno; raspolaganje materijalom i alatima potrebnim za zadovoljenje njegovih potreba moguće je samo ako se odbaci kapitalistiÄ ki oblik proizvodnje.)

Ono Å¡to radnik proizvodi u kapitalistiÄ kim uslovima proizvodnje je proizvod sa vrlo specifiÄ nom osobinom: onom koja ga Ä ini predmetom prodaje. Proizvod otuÄ‘enog rada je roba.

PoÅ¡to je kapitalistiÄ ka proizvodnja zapravo proizvodnja roba, tvrdnja da je cilj tog procesa zadovoljenje ljudskih potreba jednostavno nije taÄ na; reÄ je o najobiÄ nijoj racionalizaciji i apologiji. „Zadovoljenje ljudskih potreba“ nije cilj kapitalista i radnika povezanih procesom proizvodnje, niti krajnji rezultat tog procesa. Radnik prodaje svoj rad zbog nadnice; on nije zainteresovan za konkretan sadržaj svog rada. Kapitalista kupuje njegov rad i angažuje ga u proizvodnji roba koje mogu biti prodate. On nije zainteresovan za konkretna svojstva tih roba, kao Å¡to nije zainteresovan ni za potrebe ljudi. Sve Å¡to ga zanima u vezi tog proizvoda je za koliko će moći da ga proda, a sve Å¡to ga interesuje u vezi ljudskih potreba je samo koliko će ljudi „želeti“ da ga kupuju i kako da ih, putem propagande i psiholoÅ¡kog uslovljavanja, navede da „žele“ Å¡to viÅ¡e. Cilj kapitaliste je da zadovolji svoju potrebu za reprodukcijom i uvećanjem kapitala, a rezultat tog procesa je dalja reprodukcija najamnog rada i kapitala (Å¡to svakako nisu „ljudske potrebe“).

Robu koju je radnik proizveo kapitalista razmenjuje za odreÄ‘enu koliÄ inu novca; roba je vrednost koja može biti razmenjena za ekvivalentnu vrednost. Drugim reÄ ima, živi i minuli rad materijalizovan u proizvodu može da postoji u dva razliÄ ita, ekvivalentna oblika, u robi i novcu ili u obliku koji im je zajedniÄ ki: vrednosti. Ovo ne znaÄ i da je ta vrednost rad. Vrednost je druÅ¡tveni oblik postvarenog (materijalizovanog) rada.

U kapitalizmu, društveni odnosi se ne uspostavljaju direktno, već kroz vrednost. Svakodnevna aktivnost se ne razmenjuje direktno, već samo u obliku vrednosti. Samim tim, ono što se događa sa živom, ljudskom aktivnošću ne može se sagledati kroz praćenje same te aktivnosti, već samo ako se slede svi preobražaji vrednosti.

Kada živa aktivnost ljudi poprimi oblik rada (otuÄ‘ene aktivnosti), ona stiÄ e svojstvo konvertibilnosti, razmenljivosti; ona poprima oblik vrednosti. Drugim reÄ ima, rad može biti razmenjen za „ekvivalentnu“ koliÄ inu novca (nadnicu). Upravo svesno otuÄ‘enje žive aktivnosti, koje pripadnici kapitalistiÄ kog druÅ¡tva vide kao nužan uslov opstanka, reprodukuje kapitalizam kao druÅ¡tveni oblik u kojem je otuÄ‘enje nužan uslov opstanka. PoÅ¡to živa aktivnost ima oblik vrednosti, proizvod takve aktivnosti i sam mora da ima oblik vrednosti: on mora biti razmenljiv za novac.

Ovo je oÄ igledno, jer kada proizvodi rada ne bi poprimali oblik vrednosti, nego, recimo, korisnih predmeta koji bi stajali na raspolaganju svim Ä lanovima druÅ¡tva, onda bi oni ili ostajali u fabrici ili bi se ljudi njima slobodno koristili svaki put kada se za njima ukaže potreba. U oba sluÄ aja, nadnica viÅ¡e ne bi imala nikakvu vrednost, a živa aktivnost ne bi mogla biti prodata za „ekvivalentnu“ vrednost; živa aktivnost ne bi mogla biti otuÄ‘ena. To znaÄ i da Ä im živa, ljudska aktivnost poprimi oblik vrednosti, isto biva i sa proizvodima te aktivnosti, tako da se reprodukcija svakodnevnog života odvija kroz promene ili preobražaje vrednosti.

Proizvode rada kapitalista prodaje na tržiÅ¡tu; on ih razmenjuje za odgovarajuću vrednost; on tako postiže jednu fiksnu vrednost. Raspon u kojem se kreće ta vrednost jeste cena robe. Za akademske ekonomiste Cena je kljuÄ kojim Sv. Petar otvara vrata Raja. Kao i kapital, i cena se kreće u Ä udesnom svetu u kojem postoje samo objekti; ti objekti izmeÄ‘u sebe uspostavljaju odnose kao da su ljudska bića; oni žive, preobražavaju se jedni druge, komuniciraju, žene se i raÄ‘aju decu. Podrazumeva se da u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu ljudi mogu biti srećni samo uz posredovanje i milost ovih inteligentnih, moćnih i kreativnih entiteta.

U toj živopisnoj slici, kojom nam ekonomisti doÄ aravaju naÄ in na koji funkcioniÅ¡u Nebesa, anÄ‘eli su ti koji rade sve, a ljudi niÅ¡ta; ljudi samo uživaju u onome Å¡to su im obezbedila ta superiorna bića. Nije tu kapital jedini koji proizvodi, a novac jedini koji radi: tu su i druga mistiÄ na stvorenja, obdarena sliÄ nim moćima. Tako Ponuda, koliÄ ina prodate robe, i Potražnja, koliÄ ina kupljene robe, zajedno odreÄ‘uju Cenu, odgovarajuću koliÄ nu novca. Kada Ponuda i Potražnja u odreÄ‘enoj taÄ ki tog dijagrama stupe u brak, oni raÄ‘aju UjednaÄ enu Cenu, pandan opÅ¡tem stanju blaženstva. Aktivnosti svakodnevnog života obavljaju stvari, a ljudi se tokom svog „radnog vremena“ svode na stvari („faktor proizvodnje“), a tokom svog „slobodnog vremena“ na pasivne potroÅ¡aÄ e i posmatraÄ e stvari. Najveća vrlina naÅ¡ih nauÄ nika-ekonomista je njihova sposobnost da proizvod svakodnevne aktivnosti ljudi pripiÅ¡u stvarima, odnosno njihova nesposobnost da ispod grotesknog ponaÅ¡anja stvari vide živu aktivnost ljudi. Za ove ekonomiste stvari kroz koje se reguliÅ¡e aktivnost ljudi u kapitalizmu u isto vreme su i roditelji i deca, i uzrok i posledica sopstvene aktivnosti.

Raspon u kojem se kreće vrednost robe, cena, koliÄ ina novca za koji se razmenjuje, nije odreÄ‘ena stvarima već svakodnevnom aktivnošću ljudi. Ponuda i potražnja, lojalna i nelojalna konkurencija, samo su druÅ¡tveni oblici koje proizvodi i aktivnosti poprimaju u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu; oni nemaju svoj vlastiti život. ÄŒinjenica da je ta aktivnost otuÄ‘ena, da se radno vreme prodaje za odreÄ‘enu koliÄ inu novca, da ima odreÄ‘enu vrednost, ima nekoliko konsekvenci po raspon u kome se kreće vrednost proizvoda rada. Vrednost prodate robe mora da bude makar jednaka vrednosti uloženog radnog vremena. Ovo se podrazumeva kako sa stanoviÅ¡ta pojedinaÄ nih kapitalistiÄ kih firmi, tako i sa stanoviÅ¡ta druÅ¡tva kao celine. Ako je vrednost prodate robe manja od vrednosti unajmljenog rada, onda su troÅ¡kovi kapitaliste na ime unajmljenog rada veći od njegove zarade, Å¡to može samo da ga odvede u bankrot. Sa stanoviÅ¡ta druÅ¡tva, ako je vrednost radnikove proizvodnje manja od vrednosti njegove potroÅ¡nje, onda radna snaga neće moći Ä ak ni da reprodukuje samu sebe, a kamoli Ä itavu kapitalistiÄ ku klasu. Opet, ako vrednost robe jedva dostiže vrednost radnog vremena uloženog u njenu proizvodnju, proizvoÄ‘aÄ i robe moći će samo da reprodukuju sebe, Å¡to bi znaÄ ilo da tu nije reÄ o kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu. Takvo druÅ¡tvo bi i dalje moglo da poÄ iva na robnoj proizvodnji, ali to nikada ne bi mogla da bude kapitalistiÄ ka robna proizvodnja.

Da bi rad stvorio kapital, potrebno je da vrednost proizvoda rada bude veća od vrednosti samog rada. Drugim reÄ ima, radna snaga mora da proizvede viÅ¡ak proizvoda, koliÄ inu koja se ne troÅ¡i. Taj viÅ¡ak proizvoda transformiÅ¡e se u viÅ¡ak vrednosti – oblik vrednosti koji se ne iskazuje kroz nadnicu radnika, već kroz profit kapitaliste. Ali, vrednost proizvoda rada mora da bude joÅ¡ veća, jer živi rad nije jedina vrsta rada koja je u njemu materijalizovana. U procesu proizvodnje radnik, osim svoje energije, koristi i rad drugih ljudi uskladiÅ¡ten u obliku sredstava za proizvodnju; rad drugih ljudi je ugraÄ‘en i u materijal koji obraÄ‘uje. To za ishod ima Ä udnu pojavu da se raspon u kojem se kreću vrednost proizvoda rada i vrednost radnikove nadnice razlikuju, to jest, da je suma novca koju kapitalista dobija prodajom proizvoda najamnog rada razliÄ ita od sume kojom plaća najamne radnike. Ova razlika ne može da se objasni Ä injenicom da iskorišćeni materijali i sredstva moraju biti plaćeni. Kada bi vrednost prodate robe bila jednaka vrednosti živog rada i sredstava za proizvodnju, tu i dalje ne bi bilo mesta za kapitalistu. Stvar je u tome Å¡to razlika izmeÄ‘u ova dva raspona mora da bude dovoljno velika da podrži Ä itavu klasu kapitalista – ne samo pojedince, već i sve njihove specifiÄ ne aktivnosti, kao Å¡to je unajmljivanje živog rada. Razlika izmeÄ‘u ukupne vrednosti proizvoda i vrednosti rada utroÅ¡enog u njegovu proizvodnju jeste viÅ¡ak vrednosti, seme kapitala. Da bi se shvatilo kako nastaje viÅ¡ak vrednosti, neophodno je da se utvrdi zaÅ¡to je vrednost rada manja od vrednosti proizvedene robe.

OtuÄ‘ena aktivnost radnika transformiÅ¡e materijale uz pomoć sredstava za proizvodnju i tako proizvodi odreÄ‘enu koliÄ inu robe. Ali, kada se ta roba proda, a iskorišćeni materijali i sredstva plate, radnici ne dobijaju ostatak vrednosti proizvoda svog rada kroz nadnicu; oni dobijaju manje. Drugim reÄ ima, tokom svakog radnog dana radnici obavljaju odreÄ‘enu koliÄ inu neplaćenog, prinudnog rada, za Å¡ta ne dobijaju odgovarajuću nadoknadu.

Obavljanje tog neplaćenog, prinudnog rada, jeste drugi „uslov opstanka“ u kapitalistiÄ kom druÅ¡tvu. Kao i otuÄ‘enje, ni taj uslov ne nameće priroda, već zajedniÄ ka praksa samih ljudi, kroz njihovu svakodnevnu aktivnost. Pre pojave sindikata, radnik je prihvatao bilo kakav prinudni rad, koji bi umesto njega mogao da prihvati bilo koji drugi radnik, pod istim uslovima razmene; odbijanje tih uslova znaÄ ilo je odricanje od bilo kakvih prihoda. Radnici su se otimali izmeÄ‘u sebe za nadnicu koju je nudio kapitalista; ako bi neki radnik napustio posao zato Å¡to je nadnica bila neprihvatljivo niska, uvek bi se naÅ¡ao neko da ga zameni, jer je za nezaposlenog radnika svaka nadnica veća od nikakve.

Tu konkurenciju izmeÄ‘u samih radnika kapitalisti su nazvali „slobodan rad“; njima je sigurno bilo veoma stalo do takve slobode, jer im je upravo ona obezbeÄ‘ivala viÅ¡ak vrednosti i stvarala uslove za akumulaciju kapitala. Radnik nije radio zato da bi proizveo viÅ¡e nego Å¡to je plaćen. Njegov cilj je bila Å¡to veća nadnica. Ali, samo postojanje radnika bez ikakve nadnice, Ä ije je poimanje visoke nadnice bilo mnogo skromnije nego kod zaposlenih radnika, omogućavalo je kapitalisti da unajmljuje rad po sve nižoj nadnici; samo postojanje nezaposlenih, bilo je garant da će zaposleni prihvatiti nadnicu na koju inaÄ e ne bi pristali. Tako je posledica zajedniÄ ke svakodnevne aktivnosti radnika, voÄ‘enih individualnom željom za Å¡to većom nadnicom, bila niža nadnica za sve. Krajnji rezultat ove konkurencije svih protiv svih bio je da su svi radnici dobijali najmanju moguću nadnicu, dok je kapitalista sticao najveći mogući viÅ¡ak.

Svakodnevna praksa svih poniÅ¡tava sav napor svakog pojedinaÄ no. Ali, radnici nisu opažali to stanje kao proizvod sopstvenog, svakodnevnog ponaÅ¡anja; njihove vlastite aktivnosti nisu im bile oÄ igledne. Radnici su prihvatali niske nadnice kao neÅ¡to prirodno, kao sastavni deo života, na isti naÄ in kao bolest ili smrt, a pad nadnica kao prirodnu katastrofu, poput poplave ili teÅ¡ke zime. KritiÄ ki radovi socijalista, Marskove analize, kao i dalji industrijski razvoj koji je stvorio viÅ¡e prostora za refleksiju, uklonili su neke velove i omogućili ljudima da bar donekle sagledaju pravu prirodu svoje aktivnosti. Ipak, u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Državama to nije vodilo ka odbacivanju kapitalistiÄ kog oblika svakodnevnog života: odgovor radnika bilo je osnivanje sindikata. U isto vreme, u drugaÄ ijim materijalnim uslovima, u Sovjetskom Savezu i istoÄ noj Evropi, radnici (i seljaci) su zamenili kapitaliste državnom birokratijom, koja je nastavila da unajmljuje otuÄ‘eni rad i akumulira kapital u ime Marksa. Svakodnevni život sa sindikatima bio je vrlo sliÄ an onome pre pojave sindikata. U stvari, ostao je isti. Svakodnevni život se i dalje sastoji od rada, otuÄ‘ene aktivnosti, neplaćenog, prinudnog rada. Radnici organizovani u sindikate viÅ¡e ne utvrÄ‘uju sami uslove sopstvenog otuÄ‘enja: to sada za njih rade sindikalni funkcioneri. Uslovi pod kojima se radnikova aktivnost otuÄ‘uje nisu viÅ¡e odreÄ‘eni njegovom željom da prihvati bilo kakav posao koji se nudi; oni su sada odreÄ‘eni potrebom sindikalnih birokrata da oÄ uvaju svoju poziciju svodnika, koji posreduju izmeÄ‘u prodavaca i kupaca radne snage.

Sa ili bez sindikata, viÅ¡ak vrednosti nije ni neÅ¡to prirodno, niti proizvod samog kapitala. Njega stvaraju ljudi, svojom svakodnevnom aktivnošću. Obavljajući te aktivnosti, ljudi ne samo da ih otuÄ‘uju od sebe, već i neprestano reprodukuju uslove koji ih prisiljavaju na to otuÄ‘enje, reprodukujući tako i kapital i njegovu moć da unajmljuje njihov rad. Sve ovo se ne dogaÄ‘a zato Å¡to ljudi ne znaju „šta je alternativa“. Osoba koja pati od hroniÄ nih probavnih problema jer u organizam unosi suviÅ¡e masti, nastavlja da se kljuka mašću, ali ne zato Å¡to ne zna Å¡ta je alternativa. Ona ili viÅ¡e voli masno nego da ne pati ili ne zna da je masno uzrok njenih zadravstvenih problema. Ako joj onda joÅ¡ i lekar, sveÅ¡tenik, uÄ itej i politiÄ ar kažu da je masno zapravo održava u životu, a zatim i da su oni već uÄ inili za njeno dobro sve Å¡to bi i sama uÄ inila samo kada bi bila u stanju, onda nije Ä udno Å¡to joj njeni vlastiti postupci nisu jasni i Å¡to se ni malo ne trudi da ih razjasni.

Proizvodnja viÅ¡ka vrednosti je uslov opstanka, ali ne za ljude već za sam kapitalistiÄ ki sistem. ViÅ¡ak vrednosti je onaj deo vrednosti robe koji se ne vraća njenim proizvoÄ‘aÄ ima. Ta vrednost može biti izražena u robi ili u novcu (kao Å¡to i kapital može da se izrazi kroz koliÄ inu stvari ili novca), ali to ne menja Ä injenicu da je reÄ o izrazu materijalizovanog rada koji je uskladiÅ¡ten u datoj koliÄ ini proizvoda. PoÅ¡to proizvodi mogu biti razmenjeni za „ekvivalentnu“ koliÄ inu novca, novac „predstavlja“ istu vrednost kao i sami proizvodi. Novac zatim može biti razmenjen za drugu koliÄ inu „ekvivalenta“ u robi. Skup ovakvih razmena, koje se simultano odvijaju tokom svakodnevne praktiÄ ne aktivnosti, predstavlja kapitalistiÄ ki proces cirkulacije. Upravo kroz taj proces se odvija neprestana transformacija viÅ¡ka vrednosti u kapital.

Deo vrednosti koji se ne vraća radniku, viÅ¡ak vrednosti, omogućava postojanje kapitaliste, ali i mnogo viÅ¡e od pukog postojanja. On dalje investira jedan deo tog viÅ¡ka vrednosti; on unajmljuje nove radnike i kupuje nova sredstva za proizvodnju; on proÅ¡iruje svoj posed. To znaÄ i da kapitalista akumulira novi rad, u obliku živog rada koji unajmljuje, kao i u obliku minulog rada (plaćenog i neplaćenog) koji je ugraÄ‘en u materijal i maÅ¡ine koje kupuje. Kapitalisti kao klasa akumuliraju viÅ¡ak rada Ä itavog druÅ¡tva, ali taj proces se i odvija na nivou druÅ¡tva kao celine, Å¡to znaÄ i da ga je nemoguće sagledati ako se posmatra samo aktivnost pojedinaÄ nog kapitaliste.

Treba uvek imati u vidu da proizvod koji jedan kapitalista kupuje kao sredstvo za proizvodnju ima iste osobine kao i proizvod koji prodaje (roba, u oba sluÄ aja). Jedan kapitalista prodaje drugom kapitalisti neko sredstvo za proizvodnju za odreÄ‘enu sumu novca, pri Ä emu se samo jedan deo te vrednosti vraća radnicima u obliku nadnice. Ostatak je viÅ¡ak vrednosti, kojim prvi kapitalista kupuje nova sredstva za proizvodnju i unajmljuje rad. Drugi kapitalista kupuje ta sredstva za odreÄ‘enu vrednost, Å¡to znaÄ i da tako plaća ukupnu koliÄ inu rada koju je akumulirao prvi kapitalista, kako onaj deo koji je bio plaćen, tako i onaj deo rada koji je obavljen bez ikakve nadoknade. To znaÄ i da neko sredstvo koje je kupio drugi kapitalista sadrži u sebi sav neplaćeni rad obavljen u korist onog prvog. Drugi kapitalista zatim prodaje svoj proizvod za odreÄ‘enu vrednost, pri Ä emu se opet samo deo te vrednosti vraća radnicima kao nadnica. Ostatak koristi za nabavku novih sredstava i novog rada.

Kada bi se Ä itav ovaj proces sabio u jedan kratak period, i kada bi se svi kapitalisti stopili u jednog, videlo bi se da je vrednost kojom oni nabavljaju nova sredstva za proizvodnju i unajmljuju živi rad, jednaka vrednosti proizvoda koja nije vraćena proizvoÄ‘aÄ ima. Taj akumulirani viÅ¡ak rada je kapital.

Izraženo jezikom samog kapitalistiÄ kog druÅ¡tva kao celine, ukupni kapital jednak je sumi neplaćenog rada generacija ljudskih bića Ä iji je život bio sveden na svakodnevno otuÄ‘ivanje njihove žive aktivnosti. Drugim reÄ ima, kapital je proizvod te svakodnevne prodaje života za novac. On se dalje reprodukuje i neprestano uvećava svakog dana, samim Ä inom prodaje rada, svakog sekunda provedenog u kapitalistiÄ kom obliku svakodnevnog života.

Skladištenje i akumulacija ljudske aktivnosti

Transformacija viÅ¡ka rada u kapital jeste poseban istorijski oblik Å¡ireg procesa industrijalizacije, stalne transformacije Ä ovekovog materijalnog okruženja. Neke suÅ¡tinske odlike tog procesa i posledice takve ljudske aktivnosti u uslovima kapitalizma mogu se shvatiti i na osnovu sledeće, pojednostavljene ilustracije.

Recimo da u jednom zamiÅ¡ljenom druÅ¡tvu ljudi najveći deo aktivnog vremena provode u proizvodnji hrane i drugih neophodnih dobara; samo jedan deo tog vremena predstavlja „viÅ¡ak“, u smislu da se ne koristi za proizvodnju životnih dobara. Ovaj viÅ¡ak vremena može da se koristi za proizvodnju hrane za sveÅ¡tenike i ratnike koji sami nisu proizvoÄ‘aÄ i; ili za proizvodnju dobara koja se uniÅ¡tavaju za vreme posebnih obreda ili troÅ¡e na neki drugi naÄ in u sliÄ nim prilikama; taj viÅ¡ak može biti utroÅ¡en i za druge fiziÄ ke aktivnosti, kao Å¡to je ples, itd. U svakom od tih sluÄ ajeva, materijalni uslovi života ovih ljudi neće se bitno menjati iz generacije u generaciju, na osnovu njihove svakodnevne aktivnosti. Ali, možda jedna generacija ljudi iz tog zamiÅ¡ljenog druÅ¡tva odluÄ i da taj viÅ¡ak energije nekako uskladiÅ¡ti, umesto da ga odmah iskoristi. Na primer, možda im padne na pamet da tu energiju uskladiÅ¡te u vidu opruga. Sledeća generacija bi onda mogla da iskoristi tako uskladiÅ¡tenu energiju za zadovoljavanje svojih potreba ili da tu energiju iskoristi za pravljenje novih opruga. U svakom sluÄ aju, uskladiÅ¡teni viÅ¡ak rada prethodne generacije obezbediće novoj generaciji veći viÅ¡ak radnog vremena. Ta nova generacija može takoÄ‘e da uskladiÅ¡ti taj viÅ¡ak u opruge ili u neka druga skladiÅ¡ta. U relativno kratkom periodu tako uskladiÅ¡ten rad premaÅ¡iće koliÄ inu rada koju može da obavi bilo koja pojedinaÄ na generacija. Uz relativno mali utroÅ¡ak energije, ljudi iz ovog druÅ¡tva moći će da se koriste ovim sredstvima za zadovoljavanje svojih potreba, kao i da pripreme nova sredstva za narednu generaciju. Najveći deo vremena koje su ranije morali da troÅ¡e na obezbeÄ‘ivanje osnovnih životnih dobara, sada će moći da koriste za aktivnosti koje neće biti diktat nužnosti, već projekcija njihove imaginacije.

Na prvi pogled izgleda malo verovatno da bi se ljudi ikada mogli posvetiti tako bizarnom zadatku kao Å¡to je savijanje opruga. Osim toga, ako bi se i prihvatili takvog posla, pitanje je da li bi te opruge Ä uvali za sledeću generaciju, poÅ¡to bi njihovo otpuÅ¡tanje moglo da predstavlja sjajan prizor za vreme svetkovina.

Uglavnom, ako ljudi ne raspolažu svojim životima, ako im njihova vlastita radna aktivnost ne pripada, ako se ta aktivnost sastoji od prinudnog rada, onda ta aktivnost može lako da bude usmerena i na savijanje opruga, to jest, na zadatak skladiÅ¡tenja viÅ¡ka radnog vremena u materijalna sredstva. Istorijska uloga kapitalizma, koju izvode ljudi koji su prihvatili legitimnost Ä injenice da neko drugi raspolaže njihovim životima, sastoji se upravo u skladiÅ¡tenju ljudske aktivnosti u materijalna sredstva putem prinudnog rada.

Ä im se ljudi potÄ ine „moći“ novca da kupuje uskladiÅ¡teni rad, kao i samu živu aktivnost, Ä im prihvate fiktivno „pravo“ onih koji imaju novac da kontroliÅ¡u i raspolažu uskladiÅ¡tenom i živom aktivnošću Ä itavog druÅ¡tva, oni pretvaraju novac u kapital, a vlasnike tog novca u kapitaliste.

To dvostruko otuÄ‘enje, otuÄ‘enje žive aktivnosti u obliku najamnog rada i otuÄ‘enje aktivnosti ranijih generacija u obliku uskladiÅ¡tenog rada (sredstava za proizvodnju), nije Ä in koji se dogodio nekada, samo jednom, u nekom istorijskom trenutku. Odnos izmeÄ‘u radnika i kapitaliste nije uspostavljen u nekoj taÄ ki druÅ¡tvenog razvoja jednom za svagda. Nikada nije potpisan neki ugovor ili postignut neki verbalni sporazum kojim bi se ljudi odrekli svoje žive aktivnosti i aktivnosti svih budućih generacija, u svakom kutku sveta. Kapital nosi masku prirodne sile; on je „jak kao zemlja“; njegovi pokreti su „nezaustavljivi“ poput plime; njegove krize su „neizbežne“ poput zemljotresa ili poplava. ÄŒak i kada se prizna da sva njegova moć potiÄ e od ljudi, to mu služi samo kao povod za stvaranje nove fikcije, o nekakvoj sili koju je izmislio sam Ä ovek, poput FrankenÅ¡tajnovog Ä udoviÅ¡ta, koje izaziva joÅ¡ veći užas nego bilo koja prirodna sila.

Ali, kapital nije ni prirodna sila, niti Ä udoviÅ¡te koje je stvorio sam Ä ovek, nekada u istoriji, i kome je suÄ‘eno da zauvek dominira ljudskim životima. Snaga kapitala nije u novcu: novac je samo druÅ¡tvena konvencija koja ima onoliku „moć“ koliku joj sami ljudi dodele. Kada bi ljudi odbili da prodaju svoj rad, novac ne bi bio u stanju da obavi ni najprostiji zadatak, jer on ne može da „radi“. Snaga kapitala ne leži ni u materijalnim sredstvima u kojima je uskladiÅ¡ten rad prethodnih generacija; tu potencijalnu energiju može da oslobodi samo aktivnost živih ljudi, Ä ak i ako ta sredstva i dalje postoje samo kao kapital, tj. kao otuÄ‘ena svojina. Bez žive aktivnosti sve stvari koje Ä ine kapital jednog druÅ¡tva bile bi samo gomila beskorisnih proizvoda, bez vlastitog života; „vlasnici“ tog kapitala bili bi samo gomila neobiÄ no jalovih ljudi, okruženih gomilom beskorisnog papira kojim mogu da ožive samo uspomene na svoju nekadaÅ¡nju veliÄ inu. Sva „moć“ kapitala leži u svakodnevnoj aktivnosti živih ljudi. Ta „moć“ sastoji se od sklonosti ljudi da prodaju svoju svakodnevnu aktivnost za novac, da se neprestano odriÄ u kontrole nad proizvodima vlastite aktivnosti i aktivnosti prethodnih generacija.

Svaki put kada Ä ovek proda svoj rad kapitalisti i prihvati samo deo svog proizvoda kao nadnicu za taj rad, on obnavlja uslove za dalje iznajmljivanje rada i eksploataciju drugih ljudi. Nijedan Ä ovek ne bi dobrovoljno prodao svoju ruku ili svoje dete za novac; ipak, kada Ä ovek svesno proda deo svog radnog života u zamenu za preživljavanje, on time ne reprodukuje samo uslove koji od prodaje života Ä ine nužan uslov njegovog opstanka; on time stvara uslove u kojima ta prodaja postaje uslov opstanka i za druge ljude. Naredna generacija može da odbije da prodaje svoje živote, kao Å¡to ljudi iz sadaÅ¡nje generacije odbijaju da prodaju svoju ruku ili dete. Ali, svaka propuÅ¡tena prilika da se odbaci otuÄ‘eni, prinudni rad samo uvećava zalihu rada kojom kapital nastavlja da kupuje naÅ¡e živote.

Da bi pretvorio viÅ¡ak rada u kapital, kapitalista mora da pronaÄ‘e naÄ in kako da ga uskladiÅ¡ti u materijalnim sredstvima, u novim oblicima proizvodnje. On mora da unajmi nove radnike koji će aktivirati ta nova sredstva za proizvodnju. Drugim reÄ ima, on mora da proÅ¡iri svoje preduzeće ili da osnuje novo, u nekoj drugoj grani proizvodnje. Ova ekspanzija zahteva postojanje materijala koji može biti obraÄ‘en u nove prodajne robe, postojanje kupaca tih novih proizvoda i postojanje ljudi dovoljno siromaÅ¡nih da moraju da prodaju svoj rad za novac.

Ove pretpostavke stvorene su samom kapitalistiÄ kom aktivnošću, pred kojom kapitalista nastoji da ukloni sva ograniÄ enja i prepreke. Demokratija kapitala zahteva apsolutnu slobodu. Imperijalizam nije samo „poslednji stadijum kapitalizma“, već i prvi. Sve Å¡to može da se pretvori u robu je dobro zrnevlje za žrvanj kapitala, bez obzira da li dolazi sa imanja kapitaliste ili njegovog suseda, da li je ispod ili iznad zemlje, da li plovi morem ili se vuÄ e po tlu, da li se nalazi na drugom kontinentu ili na drugoj planeti. Celokupno Ä ovekovo istraživanje prirode, od alhemije do fizike, mobilisano je u potrazi za novim sredstvima za skladiÅ¡tenje rada, za novim stvarima koje bi se mogle prodati. Kupci starih i novih proizvoda stvaraju se svim raspoloživim sredstvima, a nova se neprestano izmiÅ¡ljaju. „Otvorena tržiÅ¡ta“ i „otvorena vrata“ stvaraju se silom i prevarom. Ako ljudima nedostaju sredstva kojima bi kupili robu koju kapitalista prodaje, bivaju unajmljeni i plaćeni da proizvode robu koju žele da kupe; ako je lokalni zanatlija već proizveo neÅ¡to Å¡to kapitalista hoće da proda, odmah biva upropaÅ¡ten ili otkupljen; ako zakoni ili tradicija zabranjuju upotrebu nekih proizvoda, ti zakoni i tradicija se uniÅ¡tavaju; ako ljudi ne vide zaÅ¡to bi kupovali neke proizvode, bivaju brzo nauÄ eni; ako ljudi osećaju da su njihove fiziÄ ke i bioloÅ¡ke potrebe zadovoljene, kapitalista onda „zadovoljava“ njihove „duhovne potrebe“, unajmljujući psihologe koji samo treba da ih stvore; ako su ljudi toliko zasićeni kapitalistiÄ kim robama da viÅ¡e ne žele nove, bivaju navedeni da kupuju stvari i spektakle od kojih nemaju nikakvu korist, osim pukog posedovanja i divljenja.

SiromaÅ¡ni ljudi iz preagrarnih i agrarnih druÅ¡tava žive na svim kontinentima; ako joÅ¡ uvek nisu toliko siromaÅ¡ni da bi prodavali svoj rad, dolaskom kapitalista i njihovom aktivnošću brzo bivaju potpuno osiromaÅ¡eni. Zemlja lovaca uskoro postaje „privatno vlasniÅ¡tvo“ novih „vlasnika“ koji koriste nasilje države da bi lovce saterali u rezervate, u kojima njihov goli opstanak dolazi u pitanje. Sredstva koja su potrebna seljacima uskoro se mogu nabaviti samo od istih onih trgovaca koji im velikoduÅ¡no pozajmljuju novac za njihovu nabavku, a kada njihov dug postane neotplativ, bivaju prinuÄ‘eni da prodaju zemlju, koju ni oni ni njihovi preci nikada nisu morali da kupe. Kupci zanatskih proizvoda uskoro postaju trgovci koji te proizvode plasiraju na tržiÅ¡te; jednog dana trgovac može da odluÄ i da „svoje zanatlije“ smesti pod isti krov, gde će sa sredstvima koja će im on obezbediti praviti samo ono Å¡to na tržiÅ¡tu ima najbolju proÄ‘u. Nezavisni i zavisni lovci, seljaci i zanatlije, slobodni ljudi i robovi, svi postaju samo najamni radnici. Oni koji su nekada raspolagali svojim životima u borbi sa surovim životnim uslovima, sada ih se odriÄ u upravo u Ä asu kada poÄ inju da menjaju svoje materijalne uslove; ljudi koji su do juÄ e bili svesni kreatori svog oskudnog naÄ ina života, postaju nesvesne žrtve vlastite aktivnosti, iako uspevaju da se u novim uslovima reÅ¡e nekadaÅ¡nje oskudice. Ljudi koji su nekada imali malo i bili sve, sada imaju mnogo, ali su niÅ¡ta.

Proizvodnja novih roba, „otvaranje“ novih tržiÅ¡ta i stvaranje novih radnika, nisu tri odvojena procesa; to su samo tri razliÄ ita aspekta istog procesa. Nova radna snaga se proizvodi upravo u cilju proizvodnje novih roba; upravo nadnice tih novih radnika otvaraju nova tržiÅ¡ta; njihov neplaćeni rad je odskoÄ na daska za novu ekspanziju. Ni prirodne, ni kulturne barijere ne mogu da zaustave Å¡irenje kapitala, stalnu transformaciju svakodnevne ljudske aktivnosti u otuÄ‘eni rad, transformaciju viÅ¡ka ljudskog rada u „privatno vlasniÅ¡tvo“ kapitaliste. Ipak, kapital nije prirodna sila; to je skup aktivnosti koje ljudi obavljaju svakog dana; to je oblik svakodnevnog života; njegovo dalje postojanje i Å¡irenje zahteva samo jedan preduslov: sklonost ljudi da i dalje otuÄ‘uju svoju aktivnost i tako neprestano reprodukuju kapitalistiÄ ki oblik svakodnevnog života.

Reprodukcija svakodnevnog života A5
Reprodukcija svakodnevnog života i drugi eseji

Fredy Perlman, The Reproduction of Daily Life. Prvi put objavljeno kao pamflet u izdanju Black & Red, Detroit, 1969, a zatim u zbirci Anything Can Happen, Phoenix Press, London 1992.


[1Nekoliko godina nakon ovog eseja-prekretnice (1969), Fredi Perlman će prestati da na ove lovce gleda kao na „fetiÅ¡iste“, makar i „odgovorne i dobro obrazovane“. Videti esej Stalna privlaÄ nost nacionalizma i odlomke iz Protiv Levijatna, protiv Njegove priÄ e. (Prim. prev.)