Uništimo rad

Rad je pojam koji sve Ä ešće susrećemo u novinama, na akademskim predavanjima i konferencijama, u papinim homilijama, u predizbornim politiÄ kim debatama, te Ä ak u anarhistiÄ kim Ä lancima i broÅ¡urama.

Velika pitanja koja se postavljaju su: kako rijeÅ¡iti rastuću nezaposlenost? Kako ponovno dodijeliti neki smisao radnoj struÄ nosti koju penalizira novi industrijski razvoj? Kako pronaći alternative tradicionalnom radu? I kako, na koncu (a to je nivo razmiÅ¡ljanja brojnih drugova), ukinuti rad ili svesti ga na najminimalniju razinu neophodnosti?

Moram odmah naglasiti da nam ne pripada nijedno od ovih pitanja. Ne zanimaju nas politiÄ ke preokupacije osoba koje u nezaposlenosti vide opasnost za demokraciju i red. Ne dodiruje nas nostalgija za izgubljenom struÄ nosti. A joÅ¡ nas manje oduÅ¡evljavaju tkalci alternativnih teorija o osloboÄ‘enju od masovnog rada u tvornici ili od intelektualnog rada pod nadzorom razvijenog industrijskog plana. I na isti naÄ in, ne tiÄ e nas se ukidanje rada ili njegovo svoÄ‘enje na podnoÅ¡ljivi minimum, da bi se stvorio jedan život, tako zamiÅ¡ljen, ispunjen i sretan. Iza svega toga uvijek stoji viÅ¡e ili manje kukasta Å¡aka onih koji žele upravljati naÅ¡om egzistencijom, koji misle umjesto nas ili nam, pristojnim manirima, savjetuju da razmiÅ¡ljamo kao oni.

Mi želimo uniÅ¡titi rad. Radi se, kao Å¡to ćemo pokuÅ¡ati objasniti, o potpunoj drugaÄ ijoj stvari. No, krenimo redom.

Postindustrijsko je druÅ¡tvo, na koje ćemo se kasnije vratiti, rijeÅ¡ilo problem nezaposlenosti, barem u odreÄ‘enim granicama, dislocirajući radnu snagu u fleksibilne sektore, kojima se lako upravlja i nadzire. Danas, pod svjetlom Ä injenica, druÅ¡tvena prijetnja nezaposlenosti je viÅ¡e teorijska nego realna, koristi se kao sredstvo politiÄ kog zastraÅ¡ivanja kako bi se Å¡iroki slojevi odvratili od organizacionih nakana koji bi doveli u sumnju, premda na minimalnim razinama, programske odluke neoliberizma, osobito na meÄ‘unarodnom nivou. Budući da je lakÅ¡e nadzirati zaposlenika u ulozi kvalificiranog radnika, poÅ¡to je privržen radnom mjestu i karijeri u proizvodnoj jedinici koja ga ugošćuje, svi, Ä ak i Crkvene hijerarhije, insistiraju, u ime tog istog nadzora, na zapoÅ¡ljavanju, to jest na smanjenju nezaposlenosti. Ne zato Å¡to ova potonja, sama po sebi, s proizvodne strane glediÅ¡ta, predstavlja opasnost, baÅ¡ naprotiv, zato Å¡to bi izvor opasnosti mogao biti sâmo iskustvo fleksibilnosti, koje je već postalo neophodno u radnim organizacijama. Oduzimanje toÄ no odreÄ‘enog socijalnog identiteta radniku prouzrokuje moguće disgregacijske posljedice koje, srednjoroÄ no, otežavaju nadzor. Upravo to žele reći institucionalne jeremijade o nezaposlenosti.

Na isti naÄ in, interesi cjelokupnog produktivnog sustava uskraćuju visoko profesionalnu obuku većini radnika. JuÄ eraÅ¡nja potraga za struÄ nošću zamijenjena je danaÅ¡njom potražnjom za fleksibilnošću, to jest za prilagodbom na stalne promjene radnih zadataka, na prijelaze iz poduzeća u poduzeće, u bîti na život pun promjena u službi potreba poslodavaca. Danas se reÄ ena prilagodljivost programira već u Å¡koli, izostavljajući kulturne elemente institucionalnoga karaktera koji su nekada bili dio minimalne tehniÄ ke naobrazbe, na kojoj je svijet rada gradio pravu i istinsku struÄ nost. Å to ne znaÄ i da danas nisu potrebne visoke razine struÄ nosti, ali radi se samo o nekoliko tisuća pojedinaca koji se izobrazuju na postdiplomskim studijima (masterima), ponekada na troÅ¡ak velikih poduzeća, koja se na taj naÄ in pokuÅ¡avaju doÄ epati subjekata koji su vrlo raspoloživi podvrći se indoktrinaciji i, po prirodnom slijedu stvari, kondicioniranju.

U proÅ¡losti, Ä ak i nedavnoj, svijet rada je posjedovao svoje jasno obilježje: željeznu disciplinu, mjerenje vremena za montažne trake, pažljive preventivne i naknadne kontrole nad Ä inovnicima, sve do registriranja i otkaza zbog banalnog vanserijskog ponaÅ¡anja. Izdržati na radnom mjestu znaÄ ilo je pokoriti se, poprimiti mentalitet vojnog tipa, nauÄ iti ponekad složene a ponekad jednostavne procedure, primijeniti te iste procedure, identificirati se s njima, misliti da se vlastito ja, vlastiti naÄ in života, u osnovi sve bitno Å¡to može postojati na svijetu, ideje i odnosi, nalaze sažeti u njima. Zaposlenik je živio u poduzeću, bio u prijateljskim odnosima s radnim kolegama, u slobodno je vrijeme priÄ ao o problemima posla, posjećivao je strukture tipa dopolavoro [1], a kad je odlazio na godiÅ¡nji odmor iÅ¡ao je s obiteljima radnih kolega. Da bi okonÄ ali prizor, nadasve u velikim poduzećima, druÅ¡tvene inicijative vezivale su razne obitelji periodiÄ nim razonodama i izletima, djeca su polazila Å¡kole koje je ponekad financiralo to isto poduzeće, a kad se odlazilo u mirovinu jedno od njih je uzimalo mjesto roditelja. Tako se, savrÅ¡eno, zatvarao radni krug koji je sadržavao u sebi Ä itavu radniÄ ku liÄ nost, a i njegove obitelji, sugerirajući mu na taj naÄ in potpunu identifikaciju s poduzećem. Sjetite se, primjera radi, na desetine tisuća radnika Fiat-a koji su navijali u Torinu za Agnelijev [2] nogometni klub Juventus.

Navedeni svijet je u cijelosti nestao. Premda poneki ostatak joÅ¡ funkcionira, nestala je njegova homogenost i zacrtana uniformnost. Njegovo mjesto je zauzeo provizoran i nesiguran radni odnos, u kojem nesigurna budućnost postaje osnova, gdje nedostatak struÄ nosti znaÄ i nedostatak temelja na kojima bi radnik gradio svoj osobni život. Navedenim elementima trebamo nadodati i manjkavost drugaÄ ijih planova rasta, opipljivih interesa, koji se ne bi svodili na zaradu dostatnu za spajanje kraja s krajem ili plaćanje kredita za stan.

Dakle, u prethodnim uvjetima udaljavanje od rada konfiguriralo se kao oblik potrage za alternativnim naÄ inom rada, kao ponovno prisvajanje proizvodne kreativnosti koju je kapitalistiÄ ki mehanizam oteo. Model je bio odbijanje discipline, sabotaža proizvodne linije u svrhu usporavanja opresivnog tempa, potraga za odsjeÄ cima vremena, zbrojem pojedinih minuta, oduzetih alienaciji. Na taj naÄ in je slobodno vrijeme, ne-institucionalizirano, ukradeno pažljivom nadzoru poduzeća, dobivalo dodatnu vrijednost. Disalo se izvan zatvorskog ritma tvornice ili ureda. Kao Å¡to možemo primijetiti, navedeni univerzum nije prikladan danaÅ¡njim uvjetima proizvodne organizacije, a daleko manje njenim razvojnim planovima.

K tome, u prethodnim uvjetima, koji se u osnovnim linijama nisu mnogo razlikovali od primitivnih tvorniÄ kih struktura, kada su radnu snagu (pobjeglu iz engleskih i Å¡kotskih sela) po prvi puta, doslovno reÄ eno, zatvorili u tekstilne tvornice izgraÄ‘ene velikim britanskim kapitalom, akumuliranim kroz viÅ¡e od dva stoljeća gusarenja, u tim je uvjetima uživanje u pronaÄ‘enom vremenu bilo gotovo odmah zatrovano nedostatkom nekog drugog smisla izvan okvira radne sredine. Drugim rijeÄ ima, vrijeme se osvajalo samo u smislu uÅ¡tede fiziÄ kog napora, ne zato Å¡to se znalo ili htjelo raditi neÅ¡to drugo izvan okvira vlastitog posla. Jedan od razloga je bila i privrženost tom vlastitom poslu, dok nas smrt ne razdvoji. ÄŒak ni revolucionarne hipoteze anarhosindikalizma nisu poricale ovaj osnovni uvjet, naprotiv, pripisivale su mu oslobodilaÄ ka znaÄ enja, predajući sindikatu zadatak izgradnje sutraÅ¡njeg slobodnog druÅ¡tva na temeljima juÄ eraÅ¡njih radnih kategorija.

Dakle, pod ukidanjem rada podrazumijevalo se, do par godina unazad, ukidanje napora, stvaranje alternativnog rada, sretnog i prijatnog, ili, samo u najnaprednijim teorijama i po nekim aspektima vrlo utopistiÄ kim i neobiÄ nim, zamjena rada igrom, ali zahtjevnom igrom, sa svim njenim pravilima, koja bi pojedincu dodijelila identitet igraÄ a. Možete mi prigovoriti da analiza logiÄ ke kategorije igre obuhvaća mnogo viÅ¡e od same regulirane igre (na primjer Å¡ah), da se pod pojmom igre podrazumijeva ludiÄ ko ponaÅ¡anje pojedinca, izražavanje osjećaja (kao Å¡to je erotizam ili prava istinska seksualnost), to jest slobodno izražavanje samog sebe na podruÄ ju gestualnosti, manualnosti, umjetnosti, ideja i cjelokupnog skupa ovih elemenata. Naravno, sve je to bilo teoretizirano, poÄ evÅ¡i od genijalnih intuicija Fouriera, koje se meÄ‘utim ne razlikuju od benthamskih ideja po kojima bi slijedeći vlastiti interes neizravno i nenamjerno dostigli veću koliÄ inu kolektivnog interesa. ÄŒinjenica da je dobri trgovaÄ ki putnik Fourier iskoristio svoja osobna iskustva kao temelje za izgradnju izvanrednog tkiva druÅ¡tvenih odnosa zasnovanih na afinitetima, zaista je vrijedna spomena, meÄ‘utim ona ostaje i dalje vezana za osnovna pravila rada u smislu globalne organizacije nadzora, a možda i proizvodnje u kapitalistiÄ kom smislu.

ZakljuÄ ak: nije moguće nikakvo ukidanje rada u smislu postupnog osvajanja osloboÄ‘enog rada, treba krenuti s destruktivnom metodom. Da vidimo zaÅ¡to.

Kao prvo i osnovno, sam kapital je demontirao na vrijeme svoju neprikladnu proizvodnu naobrazbu, oduzimajući pojedinom radniku vlastiti radni identitet. Na taj ga je naÄ in pretvorio u “alternativno†, a da ovaj nije ni primijetio. Sad mu namjerava ubrizgati sva vanjska obilježja formalne slobode. Sloboda izražavanja i oblaÄ enja, varijabilnost zadataka, skroman intelektualan trud, sigurnost procedura i njihova standardizacija potpomognuta jednostavnim priruÄ nicima, usporavanje radnog vremena, zamjena obaveznih procedura robotikom, postupno odvajanje radne jedinice od proizvoÄ‘aÄ a, sve navedeno izgraÄ‘uje jedan drugaÄ iji model koji ne pristaje liku radnika iz prethodnih generacija.

Insistirati na povratku oduzetog vremena znaÄ ilo bi steći vlasniÅ¡tvo nad dodatnim vremenskim jedinicama koje bi se punopravno ukljuÄ ile u rastući broj drugih diskrecijskih jedinica obustave rada, nepojmljivih proizvoÄ‘aÄ u. Rezultat bi mogao biti samo povećanje osjećaja panike, a ne mogućnost sastavljanja nacrta koji bi nadomjestio unajmljeni proizvodni rad u strogom smislu. Dok su juÄ er revolucionarni teoretiÄ ari objaÅ¡njavali da je za stjecanje dohotka dovoljna mnogo niža koliÄ ina rada od danaÅ¡njeg obaveznog kvantiteta, danas je ta ista teza postala analitiÄ ki patrimonij postindustrijskog kapitalizma koja se raspravlja na kongresima i sastancima s ciljem restrukturiranja proizvodnje.

Ukinuti rad znaÄ i zamijeniti ga minimalnim kvotama rada namijenjenim korisnoj proizvodnji. Mi, danas, ne možemo prihvatiti navedenu teoriju, zato Å¡to je istovjetna kapitalistiÄ koj, jedino je njeno razdoblje realizacije drugaÄ ije, dok se metode namijenjene njenoj provedbi uopće ne razlikuju. Boriti se za smanjenje, mada konzistentno, recimo dvadeset tjednih sati, radnog vremena, nema revolucionarnog smisla, budući da krÄ i put rjeÅ¡enju nekih problema kapitala, umjesto mogućem sveopćem osloboÄ‘enju.

Nezaposlenost kao element pritiska, bio on i minimalan, pronalazeći brojne ispuÅ¡ne ventile u drugaÄ ijoj organizaciji marginalnih poslova, trenutno je, Ä ini se, jedina poluga koja tjera proizvodni kapitalistiÄ ki sustav da pronaÄ‘e rjeÅ¡enje u smanjenju radnog vremena, ali u nedalekoj budućnosti mogle bi se pojaviti druge poluge iz potrebe smanjenja proizvedenih koliÄ ina, nadasve u meÄ‘unarodnoj situaciji vojnih ravnoteža koja se viÅ¡e ne dijeli na dvije protivne sile.

IspuÅ¡ni ventil volontarijata, o kojem se rijetko raspravlja, mada se radi o temi koja zaslužuje veliku pažnju, mogao bi izmeÄ‘u ostalog ponuditi jedno od operativnih rjeÅ¡enja za smanjenje radnog vremena, a da se istovremeno velike mase, siroÄ ad bez nadzora nad jednom trećinom dana, ne zabrinu kako utroÅ¡iti vlastito pronaÄ‘eno vrijeme. Sagledan s tog aspekta, problem nezaposlenosti ne leži viÅ¡e u najozbiljnijoj krizi sadaÅ¡njeg proizvodnog sistema, on je konstitucionalno pertinentan njegovoj strukturi, aspekt koji se može institucionalizirati na zvaniÄ nom nivou te iskoristiti kao plansko koriÅ¡tenje slobodnog vremena, dakako putem tog istog proizvodnog sustava i struktura kreiranih u tu svrhu. Ovakvim rasuÄ‘ivanjem možemo bolje shvatiti analizu postindustrijskog kapitalizma kao homogenog sistema unutar kojeg pokret krize ne postoji, budući da je pretvoren u jedan od trenutaka samog proizvodnog procesa.

Zalaze, dakle, “alternativni†ideali života utemeljeni na snalaženju. Sitni obrtniÄ ki poslovi, mala poduzeća zasnovana na samoproizvodnji, putujući prodavaÄ i raznih predmeta, ogrlice. Unutar zaguÅ¡nih i mraÄ nih dućana proživljene su beskrajne ljudske tragedije u posljednjih dvadeset godina. Mnogobrojne zaista revolucionarne snage pale su u zamku iluzija koje nisu podrazumijevale normalan samostalni rad, već krajnje izrabljivanje, Ä ije su tegobe rasle proporcionalno s ustrajnošću pojedinca da održi na životu svoju kreaturu, da dokaže kako postoje i alternative radu u tvornici. Danas, u preureÄ‘enim uvjetima kapitala, vidjeli smo da se upravo navedeni “alternativni†model predlaže na institucionalnom nivou za izlazak iz krize. I kao uvijek, nesposobni da shvate s koje strane puÅ¡e vjetar, druge potencijalno revolucionarne snage zatvaraju se u elektronske laboratorije i u druge male dućane bez zraka i svjetlosti, da bi se preopteretili poslom i dokazali kako ih je joÅ¡ jednom kapital nadvladao.

Kad bi željeli reÄ eni problem sažeti u jednostavnu i kratku formulu mogli bismo reći: dok je nekad rad pružao druÅ¡tveni identitet (identitet radnika) koji je u spoju s identitetom graÄ‘anina formirao savrÅ¡enog podanika, zato je bijeg s posla bio konkretan revolucionarni pokuÅ¡aj usmjeren na slamanje guÅ¡enja, danas kad kapital viÅ¡e ne pruža druÅ¡tveni identitet radniku, naprotiv, pokuÅ¡ava ga iskoristiti na opći i diferencijalni naÄ in, bez perspektive i bez budućnosti, jedini odgovor suprotan radu postaje njegovo uniÅ¡tenje, pronalaženjem osobnog nacrta, vlastite budućnosti, sasvim novog druÅ¡tvenog identiteta, opreÄ nog pokuÅ¡ajima nulifikacije koje je postindustrijski kapitalizam pokrenuo.

Veliki dio raznih aktivnosti kojima je u prethodnim desetljećima samosvjesni radnik pokuÅ¡avao pružati otpor imedijatnom i brutalnom izrabljivanju, smanjujući radnu patnju (metode o kojima bi se mogle napisati stotine stranica), danas su postale konstanta praksa samog kapitala, koji sugerira (kad ne nameće) fragmentaciju radnih jedinica, smanjeno i fleksibilno vrijeme, samoodreÄ‘enje radnih uvjeta, participaciju u odlukama poduzeća, sastanke o posebnim aspektima proizvodnje, osmiÅ¡ljavanje autonomnih otoka koji su istovremeno klijenti jedni drugima, kvalitativnu konkurencija i sve ostalo. Arsenal koji je zamijenio klasiÄ nu i monolitnu uniformnost radnog djelovanja već je dosegnuo razine koje pojedina svijest, u strogom smislu, ne može viÅ¡e kontrolirati. To jest, radnik pojedinac se uvijek nalazi naspram mogućnosti da padne u neprimjetnu zamku, u kojoj će na koncu trampiti svoju borbenost, mada potencijalnu, za sitne pogodnosti, koje su nekada bile samoodreÄ‘ene i mogle su se stoga smatrati dijelom velikog pokreta borbe protiv rada, danas, budući da su dozvoljene, predstavljaju jedan od aspekata rada, upravo onog koji sadrži najbitnija obilježja nadzora i osvajanja.

Ako se moramo igrati naÅ¡im životima i u naÅ¡im životima, moramo prije nauÄ iti i moramo mi sami utvrditi pravila igre, ili moramo zacrtati ova pravila tako da su nama jasna a nerazumljivi labirinti drugima. Ne možemo tvrditi, uopćeno, da igra s pravilima i dalje predstavlja rad (mada je istinito, kao Å¡to smo rekli), a kad nestanu ta ista pravila da se radi o slobodnoj igri te stoga oslobaÄ‘ajućoj. Odsutnost pravila nije sinonim slobode. Prisutnost nametnutih pravila, Ä ije je izvrÅ¡enje podvrgnuto nadzoru i kaznama, sinonim je ropstva. A rad je uvijek bio to i neće nikada moći biti neÅ¡to drugo, iz svih navedenih razloga i onih koje smo zaboravili navesti. MeÄ‘utim, odsutnost pravila može se pretvoriti u drugaÄ iju tiraniju, možda i goru. Ako je slobodan dogovor pravilo, ja ga namjeravam poÅ¡tivati, a istovremeno oÄ ekujem da ga i ostali, moji drugovi u dogovoru, poÅ¡tuju. Nadasve kad se radi o igri mog života i kad je moj život u igri. Odsutnost pravila bi me odvela u ralje tiranije neizvjesnosti, premda je ona danas jeza za moju svakodnevnu dozu adrenalina, sutra mi već ne bi mogla odgovarati, odnosno, siguran sam da mi ne bi viÅ¡e odgovarala.

Osim toga, pravila slobodno izabrana izgraÄ‘uju moj identitet, moje biti meÄ‘u drugima, ali moje biti pojedinac svjestan samoga sebe i željan iskrenosti prema drugima, živjeti u svijetu nastanjenom slobodnim bićima, vitalno slobodnim koji su u stanju samostalno odluÄ ivati. Å toviÅ¡e, u jednom svijetu koji se kreće prema prividnoj slobodi, odsutnosti strogih pravila, barem u svijetu proizvodnje. Da nas ne bi joÅ¡ jednom oÄ aralo smanjeno radno vrijeme, fleksibilno, programirano po volji, plaćeni godiÅ¡nji odmor, egzotiÄ an i personaliziran, da nas ne bi prevarila povećanja dohodaka, prijevremena umirovljenja, nepovratni krediti za samostalne poduzetnosti, potreban nam je vlastiti nacrt za uniÅ¡tenje rada, ne smijemo se ograniÄ iti na smanjenje Å¡teta zato Å¡to je i sâm kapital zainteresiran za smanjenje Å¡teta, ali ne da bi održao na životu radnu snagu neÅ¡to manje stresnu, nego predmet vlastite tržiÅ¡ne ponude, to jest dostatnu potražnju.

Sad postaju aktualna neka razmatranja koja su već izgledala kao dio prošlosti.

Nemoguće je uniÅ¡titi mentalitet. U biti, profesionalni mentalitet, koji se realizirao kroz politiÄ ko ili obrambeno — sindikalno grupiranje, pa Ä ak i u anarhosindikalistiÄ kim oblicima, nije se mogao uniÅ¡titi izvana. Nije to mogla postići ni sabotaža. Kad je ova potonja i koriÅ¡tena, bila je samo sredstvo zastraÅ¡ivanja vlasnika, znak naprednije borbe u odnosu na Å¡trajk, da bi se obznanila veća odluÄ nost naspram drugih, ali uvijek spremni na obustava napada Ä im bi zahtjevi bili prihvaćeni.

No, destruktivno sredstvo ne napada posredno profit, kao Å¡trajk, već neposredno napada proizvodni sustav, na izvoru ili na ušću, sredstva proizvodnje ili gotove proizvode, nije bitno, ono napada realizaciju na djelu ili već okonÄ anu. Å to znaÄ i da djeluje bez obzira na postojanje radnog odnosa, ne napada da bi se neÅ¡to dobilo, ili samo da bi se neÅ¡to dobilo, već i, a rekao bih i poglavito, da bi se uniÅ¡tilo. A predmet uniÅ¡tavanja je, mada ostaje vlasniÅ¡tvo kapitala, ako dobro razmislimo, uvijek rad, budući da se radi o onom Å¡to se dobilo posredstvom rada, proizvod, i sredstva proizvodnje i gotovi proizvodi. Tek danas bolje razumijemo užas koji su osjećali mnogi radnici naspram sabotaže. Ovdje govorim naravno o radnicima kojima je jedan sasvim ovisniÄ ki život izgradio teÅ¡ko izbrisiv druÅ¡tveni identitet. Osobno sam vidio radnike plakati pri napadu na njihovu tvornicu, i djelomiÄ no uniÅ¡tenu, zato Å¡to su na ovom mjestu smrti vidjeli izravno napadnut i uniÅ¡ten važan dio njihovog života, a taj je život, mada mizeran i vrijedan prezira, bio jedini koji su imali, jedini koji su iskusili.

Dakako, za napad je potreban nacrt, to jest jedan identitet planski definiran, svjesnost namjera, naroÄ ito kad te namjere smatramo igrom, doživljavamo ih kao igru. A sabotaža je fascinantna igra, no ne može biti jedina koju bi željeli igrati. Trebamo imati na raspolaganju mnoÅ¡tvo igara, raznovrsnih i Ä esto meÄ‘usobno opreÄ nih, kako bi izbjegli da se monotonija jedne od njih ili skup pravila pretvori u joÅ¡ jedan dosadan i repetitivan posao. I voditi ljubav je igra, ali ne možemo je igrati od jutra do veÄ eri, zato Å¡to će preći u banalnost, zato Å¡to ćemo se osjećati obavijeni mamurlukom koji premda nam s jedne strane pruža ugodu, s druge nas deprimira, daje osjećaj beskorisnosti.

Uzeti novac sa mjesta gdje se nalazi takoÄ‘er je igra koja ima svoja pravila i može degenerirati u autoteliÄ nu profesionalnost, pretvoriti se, dakle, u puno radno vrijeme sa svim svojim posljedicama. No, radi se o zanimljivoj i korisnoj igri sa toÄ ke glediÅ¡ta jedne zrele svijesti, koja ne prihvaća prijevare konzumizma, uvijek spremnog na proždiranje onog Å¡to smo uspjeli otrgnuti sveopćem ekonomskom sustavu. Ovdje je takoÄ‘er potrebno prevladati moralnu barijeru koju su u nama izgradili, potrebna je fraktura koja bi se postavila s one strane problema. Posegnuti za tuÄ‘im vlasniÅ¡tvom je, i za revolucionara, stvar velikog rizika, ne samo iz striktno legalnih razloga, već u prvom redu moralnih. Važno je razjasniti ovaj posljednji aspekt, zato Å¡to se radi o prevladavanju one iste prepreke koja je tjerala u plaÄ nekadaÅ¡njeg radnika pred oÅ¡tećenom tvornicom. VlasniÄ ku smo sakralnost usisali s majÄ inim mlijekom i nećemo se tako lako rijeÅ¡iti. Radije ćemo se doživotno prostituirati poslodavcu i zadržati Ä istu savjest, da smo obavili svoju dužnost, da smo i mi, mada skromno, pridonijeli proizvodnji BDP-a, iz kojeg će punim rukama grabiti politiÄ ari koji se brinu o sudbini nacije, koji će pravodobno rasprÅ¡iti sve skrupule da bi prisvojili ono Å¡to smo mi s naporom akumulirali.

MeÄ‘utim, osnovni aspekt nacrta za uniÅ¡tenje rada je vezan za najviÅ¡u moguću razinu kreativnosti. Å to će nam novac svih banaka koje ćemo uspjeti opljaÄ kati ako se sve Å¡to znamo uÄ initi svodi na kupovinu velikog automobila, izgradnju lijepe kuće, odlazak u disko-klub, gomilanje beskorisnih potreba i smrtno dosaÄ‘ivanje do iduće pljaÄ ke. Å to u bîti sistematiÄ no Ä ine brojni pljaÄ kaÅ¡i banaka koje sam upoznao u zatvoru. Ako mnogi drugovi koji su Ä itav život u besparici smatraju da je to naÄ in na koji će zadovoljiti neke svoje hirove, neka izvole, pronaći će deziluzije jednake svakom drugom poslu, možda kratkoroÄ no neisplativom, ali zacijelo neÅ¡to manje opasnom, dugoroÄ no gledano.

ZamiÅ¡ljati odbijanje rada kao apatiÄ no prihvaćanje neaktivnosti je posljedica pogreÅ¡ne predodžbe koju svi robovi rada imaju o osobama koje nisu nikada u životu radile. Ovi potonji, takozvani privilegirani roÄ‘enjem, nasljednici ogromnih imovina, gotovo uvijek su neumorni radnici koji svoje snage i svoj intelekt koriste za izrabljivanje drugih te za gomilanje bogatstva i prestiža, većih no Å¡to su naslijedili. No, i kad bi se ograniÄ ili na brojne primjere rasipanja imovinom, o kojima nas žuta Å¡tampa pravovremeno obavjeÅ¡tava, morali bi ipak priznati da se i ovaj oÄ ajan soj trudi oko svog posla, oko svojih dosadnih druÅ¡tvenih odnosa i živi u strahu od otmica i agresija. I to je rad, i budući da se obavlja po svim pravilima prinudnog rada postaje pravi i istinski posao, gdje je izrabljivaÄ ovih izrabljivaÄ a, naizmjeniÄ no, ili osobna pohlepa ili vlastiti strah.

Ipak, mislim da rijetki smatraju odbijanjem rada prihvaćanje smrtne dosade, stalnu neaktivnost u obrambenom stavu da bi izbjegli tuÄ‘e zamke koje bi ih mogle ponukati da neÅ¡to uÄ ine uz poticanja i laskanja, mada ne viÅ¡e u ime potrebe, nego, recimo, ideala ili osobne privrženosti ili prijateljstva ili tko zna koje druge vragolije koja bi mogla naÅ¡koditi postignutom uvjetu potpunog zadovoljstva.

Ovakva situacija je besmislena.

Naprotiv, smatram da se odbijanje rada može identificirati, kao prvo, sa željom da Ä inimo stvari koje volimo, dakle sa kvalitativnom transformacijom prinudnog rada u slobodno djelovanje, to jest u akciju (o navedenoj sam temi napisao, prije mnogo godina, dugaÄ ki Ä lanak objavljen u prvom broju Ä asopisa “Pantagruel†, koji je s mnogih aspekata joÅ¡ danas i valjan). No, aktivan uvjet, slobodno djelovanje ne dostiže se jednom zauvijek. Ne može nikada pripadati situaciji koja je izvan nas, koja se sruÄ ila na nas, kao na primjer veliko nasljedstvo ili prihod opljaÄ kane banke. Ove zgode mogu biti Å¡ansa, sluÄ ajnost, željena ili ne, koja može a i ne mora biti sluÄ ajna, koja može pomoći usavrÅ¡avanju nacrta u tijeku, ali ne može biti zavrÅ¡ni i determinirajući uvjet. Kad bi ovom nacrtu nedostajao zamisao života, u najdubljem smislu rijeÄ i, nikakva svota novca neće nas nikada osloboditi potrebe za radom, to jest prinudnog rada, potaknuti novom vrstom potrebe, koja neće viÅ¡e biti bijeda već dosada, ili postignuta druÅ¡tvena pozicija, ili želja za sve većim koliÄ inama bogatstva ili pak Ä itav spektar simbola druÅ¡tvenog statusa prikladan novosteÄ enom bogatstvu.

Dilema se rjeÅ¡ava produbljenjem vlastitog kreativnog nacrta ili, reÄ eno drugim rijeÄ ima, razmatranjem pitanja “što uÄ initi s vlastitim životom i sa sredstvima koje prisvajamo bez rada?†. Ako želimo uniÅ¡titi rad potrebno je izgraditi putove individualnog i kolektivnog eksperimentiranja, koje uzimaju u obzir rad samo u svrhu njegovog brisanja iz realnosti mogućih stvari

Alfredo M. Bonanno