Accueil > Other langages / Otros idiomas / Altri idiomi / Andere Sprachen... > Srpskohrvatski > Ko je ubio Neda Luda?

Ko je ubio Neda Luda?

Uništavanje mašina u osvit kapitalizma

lundi 1er août 2011

Toutes les versions de cet article : [français] [srpskohrvastski]

„RazbijaÄ i maÅ¡ina, u maniru Neda Luda, simbol su proÅ¡lih vremena i podsetnik kakav bi bio stav radnika prema novim idejama da sindikati nisu postali tako snažni i efikasni.“
— Kongres sindikata, Ä asopis Labour, za vreme Sajma proizvoÄ‘aÄ a, London, 1956.

U Engleskoj, prvoj industrijskoj naciji, izmeÄ‘u 1810. i 1820, poÄ evÅ¡i od tekstilne industrije, prve i najvažnije grane kapitalistiÄ kog preduzetniÅ¡tva, razvio se revolucionarni pokret poznat kao ludizam. Izazov luditskog ustanka – i njegov poraz – bili su od velikog znaÄ aja za kasniji razvoj modernog druÅ¡tva. Glavno taktiÄ ko sredstvo, razbijanje maÅ¡ina, zapravo prethodi tom periodu; Darval (Frank Darvall) ispravno primećuje da se ono koristilo „neprekidno“, tokom celog XVIII veka, u dobra i loÅ¡a vremena podjednako. Pored toga, ono nije bilo ograniÄ eno samo na engleske tekstilne radnike. NapoliÄ ari, rudari, tekstilni radnici i mnogi drugi udruživali su se u razbijanju maÅ¡ina, Ä esto suprotno onome Å¡to se smatralo njihovim „ekonomskim interesom“. SliÄ no tome, Filop-Miler (René Fülöp-Miller) nas podseća na radnike iz Eupena i E-la-Å apela, koji su uniÅ¡tili važne Kokerilove radionice, zatim na tkaÄ e iz Å molena i KrimitÅ¡aua, koji su sravnili sa zemljom tekstilne pogone u svojim gradovima, kao i na akcije mnogih drugih radnika s poÄ etka Industrijske revolucije.

Ipak, engleski tekstilni radnici – pletaÄ i, tkaÄ i, kožari i drugi – bili su ti koji su osnovali pokret koji je „po svom Ä istom pobunjeniÄ kom gnevu i raÅ¡irenosti bio bez premca u celoj engleskoj istoriji“, kako je to izrazio Tompson, Å¡to treba prihvatiti kao priliÄ no suzdržanu ocenu. Iako je obiÄ no bio opisivan kao slepi, neorganizovani, reakcionarni, ograniÄ eni i jalovi ustanak, taj „instinktivni“ bunt protiv novog ekonomskog poretka bio je veoma uspeÅ¡an u odreÄ‘enom periodu i imao jasno revolucionarne namere. Pokret je bio najjaÄ i u razvijenijim oblastima, posebno u centralnim i severnim delovima engleske unutraÅ¡njosti. Times je 11. februara 1812. izveÅ¡tavao o „izbijanju pravog rata“ u Engleskoj; a 17. juna 1812, potporuÄ nik Vud (Wood) je pisao predsedniku Saveta, Ficvilijamu (Fitzwilliam), da je „osim nekoliko punktova, u kojima se nalazi vojska, praktiÄ no cela zemlja u rukama pobunjenika.“ (Navedeno u Thompson, itd.)

U nekoliko navrata tokom druge decenije XIX veka, luditi su zaista bili neodoljivi. Odlikovali su se veoma visokim moralom i samosvešću. Kao Å¡to navode Kol i Postgejt (G. D. H. Cole i Raymond Postgate), „Ludite je bilo nemoguće zaustaviti. Vojska je bespomoćno tumarala okolo, poražena ćutanjem i solidarnošću radnika“. Pored toga, uvid u novinske izveÅ¡taje, pisma i letke otkriva da je pobuna imala jasne namere; na primer, u jednom letku distribuiranom u Lidsu piÅ¡e, „svi plemići i tirani moraju biti zbaÄ eni“. Brojni dokazi o opÅ¡tim revolucionarnim pripremama, joÅ¡ poÄ etkom 1812, mogu se naći i u JorkÅ¡iru i LankaÅ¡iru.

UniÅ¡tena je ogromna koliÄ ina imovine, ukljuÄ ujući i veliki broj tkaÄ kih razboja, prepravljenih za proizvodnju nekvalitetnih dobara. Pokret je zapravo dobio ime po mladom Nedu Ludu (ili Ladu), koji je, umesto da pristane na taj prevarantski posao, zgrabio malj i poÄ eo da uniÅ¡tava razboje koji su mu se naÅ¡li na dohvat ruke. To insistiranje da se nad procesom proizvodnje ili ima potpuna kontrola ili da se sve uniÅ¡ti, raspalilo je narodnu maÅ¡tu i donelo luditima skoro nepodeljenu podrÅ¡ku. Hobsbom tvrdi da su „razbijaÄ i maÅ¡ina nailazili na opÅ¡te simpatije, u svim slojevima stanovniÅ¡tva“, Å¡to je tokom 1813. stvorilo situaciju, koja je, po ÄŒerÄ ilovim reÄ ima (Churchill), „ukazivala na potpunu nemoć organa za održavanje javnog poretka.“ UniÅ¡tavanje razboja je 1812. proglaÅ¡eno za najteži prestup, a broj angažovanih trupa u jednom trenutku je premaÅ¡io ukupan broj vojnika koji su se pod Velingtonovom komandom borili protiv Napoleona. Ipak, vojnici su bili ne samo suviÅ¡e rasprÅ¡eni, nego i nepouzdani, zbog simpatija koje su gajili prema luditima ili zato Å¡to su i sami pripadali pokretu. Pored toga, lokalne Å¡pijunske mreže pokazale su se neefikasnim u borbi s pravom solidarnošću stanovniÅ¡tva. Kao Å¡to se može pretpostaviti, dobrovoljna milicija, osnovana u skladu sa Zakonom o nadziranju i obaveÅ¡tavanju, uglavnom je, kako piÅ¡u Hamondovi, „služila za naoružavanje najnezadovoljnijih“, tako da je od vremena premijera Pila (Peela) morala biti uvedena profesionalna policija.

Da bi se zaustavio taj „ruÅ¡ilaÄ ki napad na novo druÅ¡tvo“, kako je to izrazio Matijas, bilo je potrebno oružje bliže samoj proizvodnji, koje bi pomoglo prihvatanje temeljnih naÄ ela poretka. To sredstvo bili su sindikati. Iako je jasno da je promocija sindikalizma bila posledica ludizma, isto kao i uvoÄ‘enje moderne policije, treba imati u vidu da je sindikalno organizovanje meÄ‘u tekstilnim i drugim radnicima bilo tolerisano u dužem periodu pre izbijanja luditskog ustanka. Morton i Tejt (Morton i Tate) zato insistiraju da na razbijanje maÅ¡ina ne treba gledati kao na oÄ ajniÄ ki potez radnika tog vremena, koji prosto nisu raspolagali drugim sredstvima. Uprkos Zakonu o udruživanju, koji su samo formalno zabranjivali sindikalno organizovanje izmeÄ‘u 1799. i 1824, ludizam nije ispunio neki vakuum već je neko vreme delovao kao uspeÅ¡na opozicija sve Å¡irem sindikalnom aparatu, koji je oduvek težio nagodbi s kapitalom. TaÄ nije, izmeÄ‘u te dve opcije se moglo birati; u tom periodu, sindikati su bili odbaÄ eni u korist radikalnih zahteva i direktnog samoorganizovanja radnika.

Sasvim je jasno da se u to vreme na sindikate gledalo kao na neÅ¡to suÅ¡tinski drugaÄ ije od ludizma i da su kao takvi i bili promovisani, u nadi da će potisnuti autonomiju ludita. Na primer, suprotno odredbama Zakona o udruživanju, sindikati su na sudovima Ä esto bili tretirani kao legalni; kada bi neki sindikalista bio osuÄ‘en, obiÄ no je dobijao blagu ili nikakvu kaznu, dok su ludite po pravilu veÅ¡ali. Neki Ä lanovi Parlamenta su otvoreno krivili vlasnike za druÅ¡tvenu krizu, zato Å¡to nisu u potpunosti iskoristili izlaz koji su im pružali sindikati. To ne znaÄ i da su ciljevi i kontrolna funkcija sindikata bili tako oÄ igledni i naglaÅ¡eni kao danas; ali, aktuelna kriza je jasno osvetlila njihovu nezamenljivu ulogu u oÄ uvanju vladavine kapitala; postojala je velika potreba za saveznikom koji bi pomogao u pacifikaciji radnika. ÄŒlanovi Parlamenta iz SrediÅ¡njih okruga apelovali su na guvernera Hensona, predsednika TkaÄ kog sindikata, da se suprotstavi luditima – kao da je takav podsticaj uopÅ¡te bio potreban. Njegov metod u nametanju ograniÄ enja bio je, naravno, neumorna agitacija u prilog jaÄ anja sindikata. Prema ÄŒerÄ ovoj (Roy Anthony Church) studiji Notingema, komitet TkaÄ kog sindikata je „izriÄ ito naložio radnicima da ne uniÅ¡tavaju razboje“. NotingemÅ¡ki sindikat, najveći pokuÅ¡aj stvaranja opÅ¡teg industrijskog sindikata, takoÄ‘e se suprotstavio luditima i nikada nije preduzimao nasilne akcije.

Ako je u sindikatima zaista teÅ¡ko videti saveznike ludita, onda može se reći da su oni obeležili sledeći stadijum, u smislu da je sindikalizam imao kritiÄ nu ulogu u porazu ludizma, kroz podele i konfuziju koje je unosio meÄ‘u radnike i skretanje njihove energije. On je „zamenio“ ludizam na isti naÄ in na koji je industrijalce poÅ¡tedeo podsmeha meÄ‘u uliÄ nim mangupima, naime, tako Å¡to je spreÄ io ljude da direktno pokažu svoju snagu. Prema Darvalu, puno priznavanje sindikata, koje je usledilo s povlaÄ enjem Zakona o udruživanju 1824. i 1825, „donekle je ublažilo opÅ¡te nezadovoljstvo“. Predlog za ukidanje Zakona, koji su podneli Plejs i Hjum (Place i Hume), lako je proÅ¡ao u nereformisanom Parlamentu; poslodavci i sindikalisti su podneli brojne argumente u prilog povlaÄ enja Zakona, Ä emu se usprotivilo svega nekoliko konzervativaca. TaÄ nije, dok su Plejsovi i Hjumovi konzervativni argumenti predviÄ‘ali smanjivanje broja Å¡trajkova posle povlaÄ enja Zakona, mnogi poslodavci su shvatali katarziÄ nu, smirujuću ulogu Å¡trajkova, tako da nisu bili mnogo uznemireni talasom Å¡trajkova koji je pratio zasedanje Parlamenta. Naravno, povlaÄ enje Zakona zvaniÄ no je ograniÄ ilo sindikate na njihove tradicionalne, marginalne preokupacije nadnicama i dužinom radnog vremena; od tada potiÄ e i obavezna klauzula o „pravima uprave“ u kolektivnim pogodbama, koja se održala do naÅ¡ih dana.

Kampanja protiv sindikata, koju su tridesetih godina XIX veka pokrenuli neki poslodavci, samo je naglasila njihovu glavnu ulogu: takva akcija je i bila moguća upravo zato Å¡to su sindikati bili tako uspeÅ¡ni u suzbijanju neposredovane radikalnosti radnika. Zato Leki (Lecky), kasnije u istom veku, sasvim ispravno zakljuÄ uje da su „najveći, najbogatiji i najorganizovaniji sindikati nesumnjivo uradili mnogo na smirivanju sukoba u industriji“. SliÄ no tome, Vebovi (Sidney and Beatrice Webb) primećuju da u opadanju broja radniÄ kih pobuna iz XIX veka posle pojave sindikata treba videti pravilo.

Ako se vratimo na ludite, primetićemo da ima svega nekoliko izveÅ¡taja iz prve ruke, kao i pravu tajnu tradiciju, uglavnom zato Å¡to su se luditi izražavali delima, naizgled bez posredovanja ideologije. O Ä emu je zapravo bila reÄ ? Sterns (Stearns) je, možda najpreciznije za jednog komentatora, pisao: „Luditi su razvili doktrinu koja je poÄ ivala na ideji o navodnim vrlinama manuelnog rada“. On ih u svojoj prezrivoj osudi naziva „nazadnim bednicima“, ali njegovo zapažanje sigurno sadrži zrnce istine. Ipak, napadi ludita nisu poÄ eli sa uvoÄ‘enjem novih maÅ¡ina, kao Å¡to se obiÄ no misli, poÅ¡to za to ne postoje dokazi u periodu kada se javlja pravi ludizam (1811–1812). UniÅ¡tavanje je pre poÄ elo kao novi, direktan metod usmeren na postojeće maÅ¡ine. Nije bila reÄ o napadu na proizvodnju u ekonomskom smislu već o nasilnom odgovoru tekstilnih radnika (kojima su se uskoro pridružili i ostali) na pokuÅ¡aj degradacije kroz nametanje nekvalitetnog rada. Problem je bila nekvalitetna roba, uglavnom na brzinu skrpljeni „dronjci“. Ako su se luditski napadi obiÄ no podudarali sa ekonomskim padovima, onda je to bilo zato Å¡to su te periode poslodavci iskorišćavali za uvoÄ‘enje novih proizvodnih metoda. Ali, isto tako je taÄ no i da se ludizam nije javljao samo u oblastima pogoÄ‘enim krizom, već i tamo gde je ona uglavnom izostajala. Na primer, LesterÅ¡ir je bio najmanje zahvaćen krizom i bio poznat kao oblast u kojoj se proizvodila najkvalitetnija vunena roba; ali, to je bilo i snažno uporiÅ¡te ludita.

IÅ¡Ä uÄ‘avanje nad time Å¡ta je moglo biti tako radikalno u pokretu koji je izgleda zahtevao „samo“ ukidanje nekvalitetnog rada propuÅ¡ta da primeti unutraÅ¡nju istinitost pretpostavke, Å¡iroko prihvaćene, o vezi izmeÄ‘u uniÅ¡tavanja razboja i pobune. Kao da se borba proizvoÄ‘aÄ a za integritet njihovog radnog veka može voditi, a da se pri tom u pitanje ne dovede kapitalizam u celini. Zahtev za ukidanjem nekvalitetnog rada nužno preti kataklizmom i postaje borba na sve ili niÅ¡ta, sve dok se u njoj istrajava; ona vodi pravo u srce kapitalistiÄ kih odnosa i njihove dinamike.

Drugi element luditskog fenomena, koji se obiÄ no potcenjuje tako Å¡to se glatko ignoriÅ¡e, jeste njegov organizacioni aspekt. Luditi su, kao Å¡to su nas uÄ ili, udarali divljaÄ ki i slepo, dok su sindikati radnicima pružali jedini organizovani naÄ in borbe. Ali, Ä injenica je da su luditi bili organizovani lokalno i Ä ak federalno, ukljuÄ ujući radnike iz svih struka i da su ostvarili zadivljujuću, spontanu koordinaciju. IzbegavÅ¡i otuÄ‘enu strukturu, njihova organizacija nije bila ni formalna, niti stalna. Njihova pobunjeniÄ ka tradicija nije imala centar i postojala je uglavnom u obliku „nepisanog zakona“; bila je to zajednica nepodložna manipulacijama, organizacija koja je verovala u sebe. I to je, naravno, bilo od suÅ¡tinskog znaÄ aja za dubinu ludizma, jer je sezalo do njegovih korena. U praksi, „nikakve intervencije policije ili velikih vojnih pojaÄ anja nisu mogli da uzdrmaju ludite. Svaki njihov napad ukazivao je na postojanje plana i metoda“, pisao je Tompson, koji im je odao priznanje i na „izuzetnom obezbeÄ‘enju i komunikaciji“. Jedan vojni oficir iz JorkÅ¡ira shvatio je da su luditi postigli „najveći stepen usklaÄ‘enosti i organizacije“. Vilijam Kobet (William Cobbett) je u izveÅ¡taju vladi 1812. pisao: „To su okolnosti koje predstavljaju najveću zagonetku za ministarstvo. Nisu pronaÅ¡li nijednog agitatora. To je pokret samih ljudi.“

Ipak, uprkos Kobetovoj frustraciji, rukovodstvo ludita je vlastima ponudilo izlaz. Njihov pokret nije bio sasvim egalitaran, ali taj element je kod njih ipak bio naglaÅ¡en, svakako viÅ¡e nego svest o tome Å¡ta im je zaista bilo u dometu, a Å¡ta je uspevalo da im promakne. Naravno, upravo je meÄ‘u njihovim voÄ‘ama „politiÄ ka sofistikacija“ vremenom postigla najbolje rezultate, a neki su kasnije postali i sindikalni funkcioneri.

U „prepolitiÄ kim“ danima ludita – Å¡to se, naravno, nastavilo i u naÅ¡e „postpolitiÄ ko“ vreme – ljudi su otvoreno mrzeli svoje vladare. Burno su proslavili Pitovu smrt 1806. (William Pitt, u dva navrata premijer Velike Britanije) i joÅ¡ veselije pozdravili ubistvo premijera Persivala (Perceval) 1812. Ta slavlja, koja su pratila nestanak dvojice premijera, svedoÄ ila su o slabom posredovanju izmeÄ‘u vladara i podanika, o nedostatku iole Ä vršće veze izmeÄ‘u njih. PolitiÄ ka prava radnika smatrala su se za neÅ¡to manje važno od odobravanja nekih prava u sferi proizvodnje i njihove integracije preko sindikata; zato je ona politiÄ ka integracija tekla sporije. Ipak, nepobitna je Ä injenica da je pacifikaciji najviÅ¡e doprineo ogroman napor uložen da bi se narod zainteresovao za legalne aktivnosti, konkretno, pokret za proÅ¡irivanje izborne baze Parlamenta. Kobet, koga su mnogi smatrali za najvećeg pamfletistu u engleskoj istoriji, naveo je mnoge da se uÄ lane u „hampdenÅ¡ke klubove“, koji su tražili izborne reforme, a ostao je upamćen, kako to navodi Dejvis (H. W. C. Davis) i po svojoj „nenadmaÅ¡noj osudi ludita“. Pogubne posledice tih kontroverznih reformi delimiÄ no se mogu sagledati kroz poreÄ‘enje s robusnim karakterom ranijih provala gneva protiv vlasti, kao Å¡to su Gordonova pobuna (1780), napad gomile na kralja Džordža III na londonskim ulicama 1795. ili takvi masakri i debakli kao „ustanci“ u Pentridžu i Peterluu, koji se približno podudaraju s porazom ludizma, neÅ¡to pre 1820.

Ali, ako se, u zakljuÄ ku, vratimo na neke mnogo temeljnije mehanizme, ponovo se suoÄ avamo s problemom rada i sindikalizma. Ovaj drugi se, nema sumnje, ustalio na osnovu razdvajanja radnika od kontrole nad sredstvima za proizvodnju – Ä emu je, kao Å¡to smo videli, sindikalizam je dao kljuÄ ni doprinos. Neki, meÄ‘u njima i marksisti, u tom porazu i njegovoj formi – pobedi fabriÄ kog sistema – vide nužan i poželjan ishod, iako moraju da priznaju kako Ä ak i danas znaÄ ajan deo industrijskih operacija mora ostati u rukama proizvodne uprave. Ceo vek posle Marksa, Galbrajt (Galbraith) je utvrdio da se garancije za prevlast produktivnost nad kreativnošću nalaze u odricanju sindikalne uprave od bilo kakvog meÅ¡anja u sam radni proces. Ali, rad je, kao Å¡to svi ideolozi dobro osećaju, oblast otvorena za neprestano falsifikovanje. Tako moderni medijatori ignoriÅ¡u opÅ¡tu luditsku borbu za kontrolu nad procesom proizvodnje, koja se nastavlja uprkos promociji raznih oblika „participacije zaposlenih“.

U ranim danima sindikalistiÄ kog pokreta bilo je dosta demokratije. Na primer, bila je rasprostranjena praksa odreÄ‘ivanja delegata sistemom rotacije ili lutrijom. Ali, ono Å¡to se nije moglo legitimno demokratizovati bio je težak poraz ugraÄ‘en u same temelje sindikalistiÄ ke pobede, koji je od sindikata napravio spletkaroÅ¡ka udruženja, parodiju zajednice. Na tom nivou, nikakva forma ne može sakriti ono Å¡to sindikalizam zaista jeste, Ä inilac koji radi na prihvatanju i održavanju jednog grotesknog sveta.

MarksistiÄ ka kvantifikacija uzdiže produktivnost kao summum bonum (najveće dobro), kao Å¡to i leviÄ ari ignoriÅ¡u ukidanje direktne vlasti proizvoÄ‘aÄ a i tako, Å¡to ne prestaje da zapanjuje, preporuÄ uju sindikate kao sve Å¡to nenadzirani radnici mogu imati. Oportunizam i elitizam svih Internacionala, taÄ nije cela istorija levice, svoj ishod su mogli da vide u faÅ¡izmu, kada je akumulirano sputavanje konaÄ no urodilo plodom. Ako je faÅ¡izam uspeo da naiÄ‘e na tako dobar prijem kod radnika, da proÄ‘e kao osloboÄ‘enje od inhibicija ili „Socijalizam na delu“ – drugim reÄ ima, kao neÅ¡to revolucionarno – onda postaje jasno koliko je toga sahranjeno zajedno sa ludizmom.

Tu su i oni koji danaÅ¡njoj narastajućoj krizi dodeljuju etiketu „prelaznog perioda“, u nadi da će sve izaći na dobro, utoliko Å¡to će doneti joÅ¡ jedan poraz ludita. Danas uoÄ avamo istu potrebu za nametanjem radne discipline, kao i u ranijim periodima, a meÄ‘u ljudima možda Ä ak i istu svest Å¡ta zapravo znaÄ i „progres“. Sasvim je moguće da svoje neprijatelje danas možemo prepoznati potpuno jasno, tako da bi se ovog puta prelazni period mogao naći u rukama njegovih jednih stvaralaca.

Ko je ubio Neda Luda?

Džon i Pola Zerzan, Fifth Estate, april 1976.


Bibliografija

- Church, Roy Anthony: Economic and Social Change in A Midland Town: Victorian Nottingham 1815–1900; London, Cass, 1966.
- Cobbett, William: Cobbett’s political register, Volume 22, London, 1812. (Navedeno u Thompson, itd.)
- Cole, G. D. H. i Postgate, Raymond: The Common People, 1746-1946; London, Methuen, 1956.
- Darvall, Frank Ongley, Popular Disturbances and Public Order in Regency England; London, Oxford University Press, 1934.
- Davis, Carless H. W.: The Age of Grey and Peel; Oxford, 1929. (Navedeno u Thompson, itd.)
- Fülöp-Miller, René: Führer, Schwärmer und Rebellen. Die großen Wuschträume der Menschheit; Buckmann, München 1934; Leaders, Dreamers and Rebels: An Account of the Great Mass-Movements of History and of the Wish-Dreams That Inspired Them; poglavlje „Machine Has Done It“; 1st eng. trans., New York, Viking Press, 1935.
- Hammond, John L. and Barbara Hammond: The Town Labourer 1760–1832: The New Civilisation; London: Longmans, Green, 1917.
- Hobsbawm, Eric John Earnest: Industry and Empire: From 1750 to the Present Day; London, Weidenfeld & Nicolson, 1968.
- Lecky, William Edward Hartpole: Democracy and Liberty, Vol. II; London, Longmans, Green, and Co., 1896. (Navedeno u Webb, itd.)
- Mathias, Peter: The First Industrial Nation: The Economic History of Britain 1700–1914; London: Methuen & Co. Ltd., 1969.
- Morton, A. L. & Tate, G.: The British Labour Movement 1770–1920; Lawrence and Wishart, London, 1956.
- Thompson, Edward Palmer: The Making of the English Working Class; London: Gollancz, 1963.
- Webb, Sidney and Beatrice: Industrial Democracy; London, Longmans, 1902.

Među novijim studijama i kraćim osvrtima vredi izdvojiti: Sale, Kirkpatrick: Rebels Against the Future: The Luddites and Their War on the Industrial Revolution: Lessons for the Computer Age; Addison-Wesley Longman, 1995. Sale, Kirkpatrick: „The Achievements of ’General Ludd’: A Brief History of the Luddites“,