Naša zavjera

Burza, PalaÄ a pravde i ZastupniÄ ki dom, zgrade o kojima se ovih dana mnogo raspravljalo: ovim javnim zdanjima su prijetila tri mladića, koja srećom pravodobno uhićena.

Ne možemo niÅ¡ta sakriti gospodi novinarima, otkrili su trojnu urotu, a njihova subraća iz policije u trenu su sprijeÄ ili urotnike.

Još jednom su ljudi iz štampe i policije zaslužili pljesak jednog dijela društva, onog dijela koji nije u stanju cijeniti pitoreskni šarm urušenih zgrada i iznimnu ljepotu rušenja.

Publika neće Å¡krtariti na zahvalama. UÄ injene usluge bit će priznate i uz zveckanje novca. Treba ohrabrivati graÄ‘anske vrline. Tajni fondovi će zaplesati, a bal će voditi spasitelji druÅ¡tva.

Tim bolje! Zbilja je pouÄ no primijetiti kako naÅ¡e neprijatelje, osim manjeg broja prepredenih izrabljivaÄ a, najvećim dijelom saÄ injavaju budale koje pomiÄ u granice naivnosti unatrag sve do horizonta.

Kako su uopće mogli pomisliti, jadnici, da anarhisti namjeravaju baš sada dignuti parlament u zrak?

Sada, kad su zastupnici na odmoru!

Stvarno Ä ovjek treba biti nekreativan kad pomisli da bi revolucionari mogli izabrati takav trenutak.

Barem bi iz pristojnosti saÄ ekali njihov povratak.

Usprkos tome, juÄ er su pariÅ¡ke dućandžije, ureÄ‘ujući izloge, uz svoj krepki zdrav razum, rekli:

- Tu nema sumnje, žele potkopati temelje naÅ¡ih dugovjeÄ nih spomenika, suoÄ eni smo s novom urotom.

Hajde, hajde hrabre dućandžije! vi lutate predjelima apsurda. Razmislite malo, urota o kojoj vi govorite nije uopće nova; ako se radi o rušenju pljesnivih zgrada mrskog nam društva, odavno se već sprema.

To je oduvijek naša urota.

A hram Burze gdje vjerni katolici kao i gorljivi židovi zakazuju sastanke za rituale i trikove svojih sitnih tržišta, hram Burze mora, u biti, nestati — što prije.

UpravljaÄ ima novca upravljat će teÅ¡ka milovanja kamenja u padu.

I onda se neće viÅ¡e kalkulirati na burzi, neće viÅ¡e biti onih zgoditaka koji donose milijune anonimnim poduzećima, Ä iji je jedini smisao postojanja Å¡pekulacija žitom i organiziranje nestaÅ¡ica.

Brokeri i dileri, svi bankari — svećenici Zlata, usnut će svoj posljednji san pod ruševinama svojeg hrama.

Samo ćemo u takvom stanju mirovanja moći cijeniti financijere.

Å to se pak sudaca tiÄ e, poznato je da su najljepÅ¡i kada kroÄ e u smrt.

Pravo ih je zadovoljstvo gledati.

Povijest je puna otrovnih strelica u Ä ast javnih tužitelja i sudaca koje je narod, na tren, stavio na muke. Tim je ljudima, moramo priznati, agonija dekorativna.

I koja bi to krasna predstava bila: urnebes u PalaÄ i pravde! Quesnay zaprijeÄ en stupom koji mu je slomio kiÄ mu, dok želi ostaviti dojam Beaurepairea u Križarskom ratu; Cabat koji u posljednjem hropcu joÅ¡ citira Balzaca; i Anquetil, kraj slabunjavog Croupija [1], viÄ e:

- Ništa nije izgubljeno... mi se povijamo pod našim položajima!

Prizor bi bio tako veliÄ anstven da bi dobre duÅ¡e, a mi to nismo, iskreno oplakivale poražene. Ne bi se viÅ¡e željeli sjećati bruke crvenih toga — ukaljane krvlju siromaha. Zaboravili bi kako je sudstvo bilo kukavno i svirepo.

Bio bi to neopisiv oprost.

I kad bi sam Atthalin, taj struÄ njak za tendenciozna suÄ‘enja, kad bi Atthalin — s lagano nakrivljenom glavom, zatražio ljeÄ iliÅ¡te, mi bi Å¡irokogrudno ispunili želju bolesnika.

Mi bi ga oprali bez zamjerki.

U biti, nije neophodno biti anarhist da bi osjetili Ä ar svih budućih ruÅ¡enja.

Svi oni koje žive pod stegom društva u svojoj intimi instinktivno priželjkuju oštru osvetu.

Tisuće institucija staroga svijeta obilježeno je kobnim žigom.

SuuÄ esnicima zavjere nije potrebna nada u daleku ljepÅ¡u budućnost, oni poznaju jedan pouzdan naÄ in da već u sadaÅ¡njosti otkriju radost:

- Uništiti strasno!

Zo d’Axa

Notre complot†, L’En-Dehors, 65, 1892