Ni zaborav ni obred: Protiv kulta strvine

Opasno je objaviti rat državi i ovom svijetu, zato Å¡to se mogu napraviti dvije stvari: napredovati i boriti se protiv svega Å¡to bi moglo uniÅ¡titi, oslabiti ili sprijeÄ iti napredovanje. Kao anarhisti, pod Ä ime podrazumijevamo i kao revolucionari, svjesni smo naÅ¡ih izbora i odgovornosti koje iz njih proizlaze. Kad kažemo da smo revolucionari ne govorimo o nekoj vjeri u savrÅ¡en i bezbrižan svijet, niti se zanosimo idealima o nekoj mogućoj sveopćoj antiautoritarnoj revoluciji, koju možemo samo sanjati u naÅ¡im masturbantskim snovima, u naÅ¡im ili u nekim drugim životima. Govorimo o trajnoj tenziji ka produbljenju procesa raskida s moći i njenim institucijama, prijekim putem radikalne kritike i destrukcije.

22. maja 2009. Mauricio Morales, cijenjeni drug iz Santiaga u ÄŒileu, pao je u borbi ovog druÅ¡tvenog rata, kojem nastojimo doprinijeti, on kao i brojni drugi anarhisti diljem svijeta, naÅ¡im sredstvima i naÅ¡om etikom, naÅ¡om žestinom i vlastitim žudnjama. Eksplozija ruÄ no izraÄ‘ene bombe, koju je nosio sa sobom, prouzroÄ ila je surovu smrt, bila je namijenjena obližnjoj Å koli žandarmerije. Mada smo se u tom trenutku nalazili veoma daleko, ovdje u srcu stare Europe, vijest o njegovoj smrti pogodila nas je zato Å¡to se radilo o smrti jednog naÅ¡eg brata. Nismo poznavali Moralesa direktno, no da li je to uopće važno? Prepoznali smo se u njemu, kao Å¡to se prepoznajemo svakodnevno u svim napadima protiv dominacije, i to nam je dovoljno. Kako mnogi drugi i mi smo zapalili noć u znak sjećanja. Zato Å¡to je jedini oblik poÄ asti, po nama, prikladan za spomen na jednog druga: nastaviti se boriti iz solidarnosti, da, ali i mnogo viÅ¡e: Å¡iriti svijetom kritiku djelom i ohrabrivati njeno Å¡irenje.

U biti, naÅ¡i napadi na postojeće nisu primarno usmjereni na odavanje poÄ asti palim drugovima, ni na posvete ovom ili onom drugu u zatvoru, ni na frontalni dijalog prsa u prsa sa moći. Napad je za nas potreba, zato Å¡to rijeÄ i imaju svoj smisao i zato Å¡to naÅ¡e ideje nisu samo pojmovi. I smatramo sasvim sekundarnom, sasvim suviÅ¡nom, tu potrebu za namigivanjem ili stalnom autoreferencijalnošću. Oni kojima su ta namigivanja namijenjena nije potrebno da ih se proziva, ako se prepoznaju u onome Å¡to proizlazi iz djela. Posvetiti napad jednom drugu znaÄ i istovremeno udaljiti drugima mogućnost prisvajanja, i oduzeti nama samima beskrajne mogućnosti prisvajanja i reproduciranja, kao i anonimnost koja karakterizira, za nas, anarhistiÄ ki poduhvat u svojoj potpunoj skromnosti. Da preciziramo, ono Å¡to mi podrazumijevamo pod skromnošću su naÅ¡i napadi koje smatramo skromnim doprinosima druÅ¡tvenom ratu, oduvijek u tijeku, a ne herojskim djelima, jer kao Å¡to mi uvijek kažemo, lako je napasti i nebitno je koji pobunjenik će to uÄ initi. Zato naÅ¡i drugovi pali u borbi nisu za nas heroji.

NaÅ¡i su napadi svakodnevni, oni ne Ä ekaju i nije im potreban nikakav poziv na solidarnost. To je naÅ¡ jedini oblik odavanja poÄ asti: kroz stalnu konfliktualnost. Zato Å¡to drugi oblici sjećanja nisu od nikakve pomoći za naÅ¡a pobunjena srca, zato Å¡to plakanje nije nikada sruÅ¡ilo nijedan zid. Pripadali božanskoj ili zemaljskoj vjeri, apostoli ovog svijeta ne nude nikakvo rijeÅ¡enje za naÅ¡e nesreće. Bdijenja, obrede, hvalospjeve, marÅ¡eve, godiÅ¡njice, prigodne govore i jeftini lirizam, drage volje ostavljamo iza sebe i nastavljamo iscrtavati naÅ¡ put. Ne zanima nas ni slava ni Ä ast, nego dostojanstvo, ljubav i mržnja. Ovo su tri sestre uz koje koraÄ amo svaki dan. Bilo bi bolje da nismo osjetili potrebu napisati ovih nekoliko redaka, ali plaÅ¡imo se da se vrijednosti religioznog i vojnog podrijetla, koje nam ne pripadaju, pomijeÅ¡aju sa naÅ¡ima.

"Kult strvine je uvreda istinskoj boli. Održavati mali vrt, oblaÄ iti crninu, nositi velo, ne dokazuju iskrenost žalovanja. Uostalom, ona mora nestati, pojedinci moraju reagirati naspram nepovrata i fatalnosti smrti. Moramo se boriti protiv patnje, umjesto da je pokazujemo, istiÄ ući je grotesknim paradama i lažnim sućutima [...] Treba sruÅ¡iti piramide, nekropole, grobnice; treba preći plugom kroz polje groblja, kako bi se Ä ovjeÄ anstvo oslobodilo onog Å¡to nazivamo poÅ¡tivanje mrtvih, Å¡to je u stvari kult strvine."
Albert Libertad u "L’anarchie", 31. oktobra 1907.

Nema nikakve slave za onog tko pogine u borbi, moć je pripremila morbidne posljedice zato Å¡to smo izabrali da budemo borci, kao Å¡to su zatvor, muÄ enje ili smrt. Sve te ružne vijesti su dio ugovora kojeg smo potpisali sa nama samima, birajući rat protiv postojećeg. Znamo Å¡to možemo oÄ ekivati, od najljepÅ¡eg do najtragiÄ nijeg, i spremni smo na to, bez obzira na ishode. Ovaj je put bilo kobno, ali to ne Ä ini Mauricia angažiranijim ili vrijednijim drugom od ostalih boraca. Te je noći odluÄ io riskirati, kao mnogi drugi svake noći, i nesretan sluÄ aj nam ga je oduzeo. No to si isto tako mogao biti ti, ja, on, ona ili, nebitno, neki drugi pojedinac, za kojeg anarhija nije stvar rijeÄ i i pozerstva.
Mnogi su naÅ¡i drugovi pali u borbi. Ravacholi, Filippi i Moralesi naÅ¡e povijesti su brojni, a sjećanje na njih je viÅ¡e ili manje snažno, i joÅ¡ živi u svakom udaru, u svakom napadu protiv dominacije. Ali oni nisu muÄ enici, nisu poginuli zbog ideologije, nisu se žrtvovali. Poginuli su u pokuÅ¡aju ostvarenja sna, nisu se predali i ubijeni su. I to je sve. NiÅ¡ta nam ih neće vratiti, ni pjesma, ni poezija, ni govor, jer ne postoji zagrobni svijet, ne postoje heroji, ne postoji "drugdje" ni izljeÄ enje od ovog "ovdje".

Drugovi, ne prepustite se sirenama obožavanja, karizme i druÅ¡tvenih vrijednosti. Anarhisti ne bi smjeli biti kanonizirani. Prepustimo to Å¡oubiznisu i religioznoj idolatriji. Neka je svaki pojedinac svoj vlastiti heroj, umjesto da tražimo veliÄ inu u drugima. Mauricio nije kip, plakat ili ikona. On je izvor nadahnuća, on je naÅ¡ brat.

Protiv kulta strvine.

Lipnja 2013.